Samiru Poričanin-Petrešin publika poznaje kao novinarku, urednicu i autoricu koja o životu govori bez puno uljepšavanja. Od radija i novinarstva do njenog Prekardašijana, a potom i kroz angažman u organizaciji „Think Pink“, pisala je i govorila o temama koje žene često prešute o tijelu, promjenama, strahovima, nesigurnostima, ali i o potrebi da vlastiti život uzmemo u svoje ruke.
Danas piše iz jedne sasvim drugačije životne pozicije. Nakon operacija, karcinoma jajnika, kemoterapija i svega kroz šta su ona i njen suprug prolazili, neke stvari koje su je nekada plašile više jednostavno nemaju istu težinu. Ono što je ostalo hrabrost da se kaže kako stvarno jeste i dalje je tu.
„Sjedim na aerodromu i čekam let za Sarajevo. Prije godinu ovo bi bio dovoljan razlog za paniku. Turbulencija. Kašnjenje. Onaj nerazumljivi zvuk iz trupa. Mogućnost koja se vrti po glavi da će avion pasti. Danas mi je to gotovo smiješno. Život mi je u međuvremenu pokazao šta je stvarni strah. Dijagnoza. Operacije. Kemoterapije. Dani kada sjediš pored supruga na intenzivnoj njezi, držiš ga za ruku i nadaš se da će preživjeti. Kada ti život pokaže kako može sve srušiti preko noći, teško je ozbiljno shvatiti paniku zbog leta od dva sata, zar ne? Bolest brzo prekraja i prioritete. Dok si zdrav, tijelo uzimaš zdravo za gotovo. Planiraš život mjesecima unaprijed i odgađaš ono što misliš da može sačekati.
Onda dođu dani kad ti je najvažnije hoćeš li uopće moći ustati, nešto pojesti, kakvi će biti nalazi i koliko će još trajati ono kroz šta prolaziš. Tada se sve mijenja. Više nije važno ko te nije nazvao, šta neko misli o tebi ili jesi li sve stigla. Važno je ko ostane kad ti nije dobro. Ko dođe, donese hranu, odvede te ljekaru ili samo sjedi pored tebe kad nemaš snage ni za jednu riječ. Bolest pokazuje ljude brže od bilo čega drugog. Neki nestanu. Neki se povuku jer ne znaju šta bi rekli.
A onda dođu savjeti.
Budi pozitivna.
Sve će biti dobro.
Moraš misliti pozitivno.
Ma nemoj?! Kao da će se stvarnost, ako je dovoljno lijepo upakujemo u pozitivne misli kojima nas bombarduju razni motivatori, odmah predomisliti.
Shvatiš koliko vrijede oni koji od tebe ne traže da budeš jaka svaki dan. Oni koji ne očekuju osmijeh kad ti nije do osmijeha. Naučiš da ljubav, ona najveća, ponekad izgleda samo ovako: dvoje iscrpljenih ljudi, ljutih na čitav svijet drže se za ruke u tišini dok čekaju scan u bolničkom hodniku.
Bolest me nije naučila da se sve događa s razlogom. Ne vjerujem više u potrebu da u svakoj nesreći pronađemo lijepu poruku. Neke su stvari jednostavno strašne i nepravedne. Neki se ljudi razbole bez ikakvog objašnjenja. Neki se ne oporave. I nema rečenice koja to može učiniti manje bolnom. Bolest mi je oduzela iluziju da imamo kontrolu. Nemamo je. Možemo i trebamo se brinuti o sebi, liječiti se, boriti se i nadati se. Možemo voljeti ljude najbolje što znamo. Ali ne možemo sa životom sklopiti dogovor da nam se ništa loše neće dogoditi.
Zato danas manje odgađam. Ako nekoga volim, kažem mu. Ako mi nešto nije važno, ne trošim vrijeme pretvarajući se da jeste. Zato mi je danas gotovo smiješno što sam se nekada toliko bojala letenja. Ne zato što se više ničega ne bojim. Bojim se novih nalaza. Bojim se telefonskih poziva. Bojim se za svoje tijelo. Bojim se za čovjeka kojeg volim. Bojim se za ljude koje volim.
Ali avion? On će poletjeti, proći kroz nekoliko turbulencija i, vrlo vrlo vjerovatno, sletjeti. Nakon svega što smo prošli, to je mali problem.
Sjedim na aerodromu i čekam ukrcavanje. Prvi put nakon dugo vremena nemam potrebu kontrolisati baš sve. Ne znam šta će biti sutra. Ali danas nakon dugo vremena idem kući. I to je dovoljno.“