U sklopu 22. baščaršijskih noći brojne Sarajlije, ali i posjetitelji iz drugih gradova, prošle sedmice su mogli uživati u spektakularnom koncertu svjetski poznate violončelistice Ane Rucner. Za publiku, Ana je odsvirala neke od najljepših Bachovih i Beethovenovih kompozicija. Koncert je otvoren „Carminom Buranom“ Carla Orffa, a završen „Odom radosti“.
Internacionalno ste poznata violončelistica, gotovo da ne postoji osoba koja ne zna za Anu Rucner, no kada ste znali da će muzika biti Vaš životni poziv? Otkud ljubav prema violončelu?
– Već sa šest i po godina sam znala da ću se zaljubiti u violončelo, jer mi ga je mama „uvalila“ u ruke. Ako je roditelj ispravan, brižan za svoje dijete, dobro ga usmjerava, brine se i pri tome je uspješan, a dijete vidi uzor u svom roditelju, to je naljepši mogući pristup. Moja majka je moj uzor, ona je uvijek bila uspješna čelistica, majka, danas baka, supruga, ja sam tu, nažalost, malo podbacila, moram priznati, ali divim joj se da je i dalje u braku nakon 40 godina. Stigla je napraviti i karijeru i dom. I nekako sam u podsvijesti još kao djevojčica rekla: „Ja bih to tako“. I vjerovatno je to jedan od razloga zašto baš danas sviram violončelo.
S obzirom na to da dolazite iz muzičke porodice, da li je ijedno drugo zanimanje imalo šanse da bude izabrano u Vašem slučaju?
– Kada se baviš muzikom, to je zaista stil života koji te okupira 24 sata dnevno. Nikada nisam ni mislila da nešto drugo radim. Vjerovatno, da sam se htjela baviti bilo čim drugim, ne bih završila ni osnovnu muzičku školu, a kamoli srednju školu i fakultet. Dakle, već sam se kao klinka opredijelila čime ću se baviti. Ono što mi je interesantno uz muziku je diplomacija. Putovala sam svugdje po svijetu i održavala koncerte, nedavno sam svirala kod Alberta, princa od Monaca, svirala sam na raznim danima državnosti i upoznala taj svijet kulturnih atašea i to je nešto čime bih se bavila u dalekoj budućnosti, kada više ne budem svirala. To mi je jedan veoma interesantan i lijep poziv. U ovom času sam posvećena samo muzici, ali jednog dana, u zrelim godinama bih se nečim sličnim mogla baviti.
Imate nastupe širom svijeta. Gdje Vas je publika svojim reakcijama posebno oduševila?
– Kinezi. Jako volim ići u Kinu, oni su jedan jako otvoren narod, sjajna publika. Tamo ima toliko prostora. Mogućnosti su ogromne, to je mnogoljudna zemlja, od milijardu i 400 miliona stanovnika. Možeš cijelog života svirati i da te i dalje svi ne znaju. U Pekingu se osjećam kao kod kuće, iako sam vidjela i ostatak svijeta, ali se Kini uvijek rado vraćam.
U čemu pronalazite inspiraciju za svoj rad, postoji li neki muzičar čiji rad posebno cijenite?
– Ja sam sama sebi inspiracija. Inspiracija se nalazi u meni. Svakog dana mi se javi vizija, pet nekih novih projekata. I to najčešće dok vozim auto, jer jako volim voziti , jako dobar sam vozač, nekako pravi muški. I tad obično slušam Antenu Zagreb, nebitno pop, rock i tako mi se pojavi vizija neke sedme stvari. Nisam onaj tip koji sjedi na terasi, gleda u Mjesec, u prirodu i dobija inspiraciju. To nikada ne radim.
Da muzika ne poznaje granice, dokazuje i činjenica da ste rođeni u Zagrebu, bili član Mariborske filharmonije, a Bosnu i Hercegovinu zajedno s Dennom, Dalal i Jalom, 2016. godine, predstavljali na Eurosongu. Kakva sjećanja nosite s tog takmičenja?
– Meni lično jako lijepa. Takve pozornice sam vidjela mnogo puta u životu. Ono što me je fasciniralo jeste profesionalnost, koje u našem regionu fali malo više. Nikada nisam razmišljala da odem na Eurosong, to uopće nije moj svijet. Šta bih ja tamo svirala, kome? No, kad mi je Deen rekao: „Daj, odsviraj tu dionicu violončelom“, dvoumila sam se i na kraju, ipak, pristala. Svidjela mi se pjesma, znala sam da, ako neko pjeva o ljubavi, to ne može biti pogrešno. Potom se upoznala s Dalal, zatim s Jalom. Ekipa je bila dobra i pozitivna. Ono što smo proživljavali tih pola godine je nešto o čemu bih mogla napisati knjigu. Toliku emociju i privrženost koju sam imala, nisam imala ni s kim u životu. A ja to najviše cijenim. Bilo smo zajedno kad smo bili gore, bili smo zajedno kad smo bili dolje, u nekim manje lijepim situacijama, ili kada smo bili tužni što nismo prošli dalje. Uvijek smo se nekako držali zajedno i to je nešto po čemu ću pamtiti Eurosong. Osim toga, tu je i druženje s ostalim muzičarima. Jedan lijepi maturalac, tako bih ga nazvala, koji bi svaki muzičar volio doživjeti.
Biste li možda ponovili ovo iskustvo?
– Ne znam bih li ponovila to iskustvo, mislim da ne bih. Zato što sam ja totalno drugi smjer muzike. Sviram instrumental, a tamo se pjeva. Ovdje sam bila ravnopravan dio tima. Iako su oni solisti, pjevači, sve je bilo nekako lijepo posloženo . Ponovila bih možda jedino s Bosnom i Hercegovinom, u istom timu, za druge ne znam.
Bili ste u braku s nekada najpoželjnijim neženjom, Vladom Kalemberom, s kojim ste i nakon razvoda ostali u dobrim odnosima. Kako ste uspjeli, poslije braka, izgraditi prijateljski odnos?
– Mislim da to uopće nije specifično. Mislim da svijet nije specifičan. Kada postaneš roditelj, ništa drugo ne bi trebalo biti važno. Ego mora pasti u vodu, ako mi nismo uspjeli kao partneri u braku, to nema veze s djetetom, koje treba i majku i oca. Kada smo se razveli, nije sve išlo bajno, ali znali smo da zbog Dariana moramo prevazići strah, ljutnju i misliti na njega. Naš dogovor je bio da dijete živi sa mnom, jer u najranijoj dobi ono prvenstveno treba majku, zato je Bog i rekao da će žena roditi dijete. Ne možeš ga odvojiti od nekog iz koga je izašao, a otac je taj koji mora biti zaštita, kao stub porodice. Jako je važan otac u odgoju djeteta, ona majka koja sklanja oca radi pogrešno za svoje dijete, za sebe i tog oca. A otac koji ne želi brinuti o djetetu radi krivo za sve. Jako su važni kompromis i kompatibilnost roditelja koji su bivši, a imaju dijete.
Uvjerena sam da bi nas dvoje ostali u dobrim odnosima i da nismo bili roditelji, jer smo tako odgojeni. Za mene je svađati se s nekim, ogovarati nekog, pogotovo nekog s kim sam dijelila četiri zida veliki minus i to govori o samom čovjeku. O nama samima. Tako sam odgojena, tako je Vlado očito odgojen i naše dijete će danas-sutra imati isti takav pristup prema nekoj ženi. Mi nismo važni. Mogu po nama nazivati trgove, ulice, ali kada jednog dana odeš, ostaje samo ono što si ti zajedno stvorio, a to je jedan mali čovjek koji će taj genetski kod nositi dalje.
Kada je žena, nakon jednog razvoda, spremna za novi brak?
– Ne znam za druge žene, ali ja se u ovom času zaista ne želim vezati, ako mi se desi ljubav, ona će se desiti, jer je tako zapisano i ja ne mogu to predvidjeti, ali jako mi je lijepo živjeti sama sa svojim djetetom i imati jako dobar odnos sa svojim bivšim suprugom. Trenutno sam u fazi velikog razvoja svoje karijere, imam mnogo planova, koji su izvrsni i realni da će se desiti, i ne bih se mogla posvetiti nekom partnerstvu, bračnom životu. Jer žena koja ima svog muža mora i brinuti o njemu, poštovati ga. Moje dijete i ja smo poput malog tima. On mi je na prvom mjestu, na drugom muzika, i gdje je tu neko treći? Za mene braka nema ni u primisli, ali opet ne mogu reći nikada.
Nedavno ste objavili spot „Teslina polja“ u kojem se prvi put pojavio Vaš sin Darian. Koliko on pokazuje zainteresiranost za muziku, s obzirom na to da je dijete dvaju vrhunskih muzičara?
– On pokazuje ljubav isključivo prema elektronici. Glumio je u tom spotu i njemu je bila čast utjeloviti Nikolu Teslu. On je s četiri i po godine rastavio sat, izvadio mu kazaljke, brojeve, i gledao ga dosta dugo, onda ga je sastavio. Potom se pitao zašto i kako funkcionira, kako može tačno pokazivati vrijeme. Nisam mu znala odgovoriti na ta pitanja, jer to nije moj nivo, muzičar sam i nisam upućena u elektrotehniku. Danas puni 11 godina i, ne samo da sastavlja satove već pravi transformatore, zvučnike. Od svakog komada napravi nešto, spaja i radi izume. Jednom prilikom mi je rekao: „Ja ću biti električar, napravit ću svoje izume i ja ću promijeniti svjet.“
Otkud ljubav prema elektronici?
– Zaista ne znam. Sjećam se da mi je Vlado pričao da je kao mali volio čačkati oko elektronike. Očito je neki gen naslijedio. Sve to ima veze, zapravo je i to neka vrsta umjetnosti. Jako cijeni stare stvari, kući imamo šest televizora, koje sam morala uzeti s otpada. On nađe kvar i popravi ga. To radi dijete od deset godina, što je fascinantno. Iako može biti opasno, nisam stručna da bih mu mogla zabraniti. On to u suštini zna bolje od mene, tako da sam ga usmjerila u robotiku, i upisala ga u jednu privatnu školu, gdje se to kod njega razvija. Ja nisam stručna, ali ga mogu podržati, tako što ću sakupljati s njim stare televizore i razna radija.
Odakle ideja da baš Nikoli Tesli posvetite ovaj spot?
– Fascinirana sam njegovim likom i djelom. On je izmislio sve. Praktično novi vijek svojom strujom i svjetlošću. Često prolazim kraj njegovog rodnog mjesta Smiljana i uvijek sam govorila moram ga snimiti, jer inače snimam turističke spotove i promoviram svoju zemlju, a on je vrlo važan dio te promocije. Kada je došao period u kojem je bilo moguće realizirati moju zamisao, Vlado i ja smo sjeli, i dogovorili se kako će to izgledati. Mi smo jedan pobjednički tim zaista, potom smo pitali sina hoće li glumiti Teslu. Darian je to odglumio kao najveći profesionalac. Sve je odlumio iz prve. Njemu je to bila velika čast.
Zbog nastupa mnogo putujete. Koliko Vam teško pada odvojenost od sina?
– Jako mi teško pada, možda više nego njemu. Imam dječije psihologe s kojima sam razgovarala kad sam se razvodila. Kako u takvoj situaciju pristupiti djetetu. Poslušala sam njihove savjete, jer moja struka je muzika i nisam se htjela praviti pametna tamo gdje nisam. Djecu ne treba opterećivati. Ovo je moj način života, moj posao, neke majke rade po osam sati dok je dijete u vrtiću, onda su s njima dok ne legnu spavati, dok sam ja s njim, naprimjer, dvije sedmice zajedno i provodimo vrijeme zajedno, onda me nema deset dana, ali nastojim da, kada imam negdje blizu koncert, naprimjer u Sarajevu, sjednem u auto i krenem kući da se probudim s njim. Sve slobodno vrijeme maksimalno koristim na njega i ispada da smo jako puno zajedno. Čak si idemo i na živce, doduše ja njemu malo više.
Ko god je imao priliku prisustvovati Vašim nastupima, sigurno je svjedočio jednoj posebnoj energiji kojom zračite. Prati li sin Vaše nastupe i kakve su njegove reakcije?
– Prati sve više. Dok je bio manji, kad bi me vidio na TV-u, gasio bi ga, tad su mi objasnili da on, vjerovatno, ima osjećaj da mu neko krade mamu. Danas je to druga priča, on hoda, putuje sa mnom tamo gdje je, naravno, njemu pristupačno i gdje je adekvatno za dijete, recimo ne mogu ga voditi u Kinu ili kada sviram u noćnom klubu sa DJ-om, ali, naprimjer, večeras on bi sigurno bio tu da nije s tatom na odmoru. Sjedio bi u prvom redu i snimao bi, slikao, dosta je involviran. Kada mi kaže: „Mama ponosan sam na tebe“, nema mi većeg dara i nagrade.
Prepoznatljivi ste po neobičnom scenskom odijevanju. Imate li nekog stilistu ili se sami brinete o tome?
– Sve osmislim sama, ali imam tim ljudi koji radi za mene i izvršava moje genijalne zamisli (smijeh). Kad je o stajlingu na pozornici riječ, haljina mi je jako važna, mogla bih reći kao i sama izvedba. Naravno izvedba je iznad svega, ali je jako važan taj estetski pristup prema ljudima, jer oni to žele. Imam sjajnog kreatora Zigmana, koji kreira sjajne kostime, ali budući da imam jako puno nastupa, ne stignem za svaki spremiti novu haljinu, stoga uvijek imam nekih desetak koje konzumiram, jer mi je važan taj vizuelni dojam.
Privatno, hodam kao da sam sad ustala iz kreveta. Uopće ne razmišljam i nikada neću ni razmišljati o svom izgledu, moj menadžment mi obično kaže da moram na ulici biti dobro odjevena, a ja kažem da ne moram. Ipak je to ulica, zašto bih ja bila diva, kad to u suštini i nisam. Na pozornici dajem sve od sebe, u sviračkom smislu, u izvedbi, estetici, a kući je to neki sasvim drugi život. Kada čovjek to zna odvojiti, može funkcionirati, inače će poludjeti.
Otkrijte nam neke tajne svoje ljepote, kako njegujete svoje lice?
– Ma sve mi žene smo lijepe. Ono što je bitno za ženu jeste da je unutra zadovoljna. To nije lako. Da namamo frustracije, da nemamo kriterije, krive ideale. Svako je idealan na svoj način, treba to nositi, pet kila više, pet kila manje, krivi nos, veliko uho… to je sve nebitno. Samo se smijte i budite zadovoljne sobom, i to je taj ritual.
Kakvi su planovi za ljeto, odmarate li ili nastupate?
– Radno ću ga provesti, jer ja živim muziku, taj život. Imam jako puno koncerata, sviram skoro svakog drugog dana. Potom slijedi turneja po Americi, spremam se i za Kinu, izbacujem novi spot, radim nove pjesme, dok imam snage, dobro je.
Meni je danas odmor, a imam koncert, meni je to uživanje. Naravno da mi nekad treba pet dana da ne sviram, da se isključim, što ću si i priuštiti, tačno tih pet dana, jer više nemam. Pobjeći ću na Pag, gdje inače ljetujem, tamo je moj sin s tatom i on će putovati sa mnom.
RAZGOVARALA: Selma Hodo
Foto: Mario Klein