Pjevač Alen Slavica, čije ljubavne stihove dobro poznaju dame raznih generacija, iza sebe ima 14 albuma prodanih u tiražu većem od milion. Osim što piše za sebe, uživa i u pisanju za druge umjetnike. Sretno je oženjen kćerkom pokojnog velikana Arsena Dedića, kojem je posvetio i pjesmu, a jedno od njegovih najvećih životnih veselja je kćerka Ema. Hitovi poput „Dao sam ti dušu“ ili „S tobom sam našao sreću“ ostat će upamćeni na ovim prostorima još dugo. Alen s jednakom strašću stvara i dalje.
– I ja se nadam se da će neke od mojih pjesama ostati upamćene dugo. Nikada ne pišem muziku za jednu sezonu. Volim da pjesma, kad je poslušam za 10-20 godina, i dalje bude dobra. Ovih dana se spremam za novogodišnji nastup u Milwaukeeu u Americi, a početkom trećeg mjeseca čekaju me ponovo nastupi u Australiji i Novom Zelandu. Pišem i pjesme za druge, a u novoj godini u eter ide i moj novi singl „K’o grad bez ljudi“. Zamislio sam ga kao duet, a to neka bude iznenađenje, reći ću samo: neko je to iz Sarajeva.
Koliko je muzika danas dio Vašeg života?
– Muzika je dio mog života otkako sam rođen. Ne mijenja se tu ništa, osim ukusa. Što si stariji ukus se mijenja, a kada pritom živiš vani, nebo je granica. Prije nekoliko dana sam snimao vokal u jednom čuvenom studiju Joa Augella. U tom studiju na brdu, u privatnoj kući su snimali mnogi veliki muzičari u LA-u.
Rođeni ste u Karlovcu, a živjeli u Zagrebu, Šibeniku, danas u Americi… Pisano je mnogo i o Vašem povratku u domovinu, no ipak ste se odlučili za život preko oceana. Šta Vas je to vuklo ka Americi? Je li Amerika zaista „obećana zemlja“?
– Ništa više nikome nije obećano (smijeh). Moja žena za Ameriku radi već 25 godina, i kako su se neki poslovi zatvorili, a novi otvorili, ona je ta koja me odvukla, naravno uz moj pristanak. Vagao sam taj odlazak dugo, nije to bilo preko noći. S druge strane, Ema je krenula u školu, priča engleski bez akcenta, pa sve to ima svojih prednosti i mana, kao i svugdje. Za sada smo zadovoljni, naročito ako se uzme u obzir podatak da pojedini gradovi u Americi imaju samo dva posto nezaposlenosti, jer se po tome može reći da ova zemlja obećava nešto svakome ko želi raditi.
Šta Vam u Americi nedostaje s Balkana?
– Zafale neke stvari, možda više mediteranske prirode: srdele, girice, orada, pa naravno i ćevapi… Kako neće faliti, nema toga ovdje, iako ja odem do nekih manjih trgovina koje drže naši ljudi i imaju naše proizvode. Imamo mnogo prijatelja, nekolicina ih je iz Sarajeva. Nekako se to naše kulinarsko nadoknadi, s nešto manje izbora. Što se tiče knjiga, naravno da sam ponio poprilično toga, a i tehnologija mi pomaže pa s raznim portalima mi isto dođe kao da sam u Hrvatskoj. Pratim čak i vrijeme na našim prostorima, kao da ću na put negdje (smijeh).
Prije nekoliko godina napisali ste zbirku kratkih priča s temama upravo uz miljea u kojemu radite i živite. Možemo li u skoroj budućnosti očekivati opet neku knjigu s Vašim potpisom?
– Knjiga autobiografskih priča „Životni autoput“ je odlično prošla i prvi tiraž je prodan. Nisu to veliki tiraži, ali za knjigu su dovoljni. Malo ljudi čita ili kupuje knjige. Ta knjiga je pisana nekoliko godina, pa se nakupilo materijala kroz sva razdoblja u životu. Drugi dio možda napišem, ali kada budem malo stariji. Ovo je zapis jednog vremena.
Zet ste muzičkog velikana Arsena Dedića, posthumano ste mu posvetili i pjesmu. Prošle su dvije godine od njegovog odlaska. Šta Vam, s njim u vezi, najviše nedostaje?
– Fali dida moje kćeri, tata moje žene, tašt. Fali njegov veliki duh, duh neizmjerne veličine, kako je Sidran znao reći „čarobnjak“. Fali taj „čarobnjak“, jer nema više generacijski njemu niko blizak, da komponuje i piše kao što je on pisao. S druge strane, fali i drugi dida, moj otac. Praznina neka neviđena.
Kako ste provodili vrijeme s Arsenom? Koliko ste od njega naučili o životu, muzici…, kakvog ga pamtite?
– Vrijeme provedeno s Arsenom dok smo živjeli u Zagrebu bilo je intenzivnije. Kasnije, kad smo živjeli u Šibeniku, bilo je to za praznike ili ljeti. Od njega učiš sve u vezi s umjetnošću, apsolutno sve… Kad je riječ o životu i porodici, tu sam već nekako izgrađen bio kao osoba. Imao sam neki svoj identitet koji sam pokupio od svojih roditelja, od svog zavičaja, prijatelja, školovanjem, iskustvom. S Arsenom razgovarati o muzici, književnosti ili bilo kojoj vrsti umjetnosti bila je privilegija. To su generacije koje su pročitale knjige, a ne samo sadržaj (iza korica) kao ove generacije danas. Pjesma „Nevere“ je posveta njemu i moj neki oproštaj s njim. Prilično je smjelo napisati pjesmu njemu, ali je došla sama. To se ne planira, baš kao i „Stari moj“ – posveta ocu, jednostavno se dogodi u trenu.
Sa suprugom Sandrom imate kćerku Emu. Po čemu će se Ema jednoga dana najupečatljivije sjećati djedova?
– Ema se sjeća dida Arsena i dida Bucija. Bila je mala, imala je dvije godine kad je moj otac umro. Blijede sjećanja kod tako male djece, ali mama i ja je podsjetimo na neke lijepe trenutke s didovima. Pričam razne anegdote i pretvorim ih u priču, a ona me pažljivo sluša i upija. Prije dva ljeta, na Arsenov rođendan, uz Matiju, Gabi i goste održali smo divan koncert na tvrđavi S.Mihovila u Šibeniku posvećen njemu. Tu sam premijerno uz Matiju i Miroslava Tadića izveo „Neveru“, a na kraju koncerta smo svi bili na sceni. Ema danas dobro pamti da je bila sa mnom na sceni, kada su svi muzičari i publika zajedno pjevali Arsenovu pjesmu. Divni trenuci.
Kažu da se očevi posebno vezuju za kćerke. Je li to istina?
– Naravno da je istina. Ima li šta ljepše kad ti kćerka uđe u krevet i poljubi te prije odlaska u školu? Tate su mekši i rekao bih lakši, popustljiviji na kćerke, a mame su strožije, barem u mom slučaju (smijeh).
S obzirom na muzičke korijene, prepoznajete li kod svoje djevojčice već neke afinitete prema muzici?
– Ema je vrlo muzikalna. Pjeva, pleše i već ima neki svoj ukus… Sluša Adele, Aliciju Keys, a sada ima i neku novu JoJo Siwa, pa stavlja mašne u kosu kao ona. S druge strane, idu joj prirodno i sportovi, najbrža je u svom razredu. Ide na gimnastiku, likovnu sekciju, trenirala je tenis, pa i nogomet. Išla je i na balet, a voli i životinje. Stalno priča kako će biti doktorica za životinje i pjevačica. Negdje će se naći i zadržati, još je mala.
Kakav odnos gradite s Emom? Šta Vam je važno da usvoji dok je još mala?
– Najvažnije je da osjeti roditeljsku ljubav i podršku. Upija kao spužva. Važno nam je da zna šta je dobro, a šta loše. U njenoj školi ih uče da se poštuju svi ljudi, svih boja kože, nacija, religije, nacionalnosti… Emina najbolja prijateljica je Japanka, a s bakom Đurđom se redovno čuje svake subote.
Kako provodite svoje slobodno vrijeme?
– Moj poziv i moj hobi je muzika. Što bi Arsen rekao, zanat. Volim sjesti za klavir, gitaru…, ali i pročitati dobru knjigu, igrati tenis, šetati po plaži. Taman krenem nešto svirati, pa mi uleti Ema i viče 10 puta: “Tata, tata, vidi ovo, ono“. Kad njih dvije negdje odu, tek onda imam dragocjeno vrijeme za sebe (smijeh).
Kakvu 2017. godinu ostavljate iza sebe?
– Ova i godina prije, odnijele su mnoge dobre muzičare od Joe Cockera, Gary Moora, Princa, DJ. Michaela, Bowia… S te strane mi nije draga, a, s druge strane, bilo je i mnogo lijepih stvari. Uzimaš dobro, loše zaboravljaš. Zdravlje želim svim čitateljima „Azre“, to je najvažnije!