Preko cijela dva entiteta, nekoliko općina i oba grada s imenom Sarajevo, u nedjelju oko podne se raširila kolona automobila od Babinog dola na Bjelašnici do Stupske petlje i Briješća. Prastari crveni TAS-ovi golfovi, šminkerski skupi terenci filovani sarajevskom zlatnom, obijesnom mladeži, kojoj roditelji umjesto pažnje poklanjaju novi BMW, stranci na privremenom radu u našoj zemlji, moja malenkost u svojoj 25 godina staroj Toyoti, i još, činilo se, svi građani Sarajeva koji u svom imovinskom portofoliju imaju nekakav ispravan auto, svi oni su prema Bjelašnici i Igmanu išli s nekim ciljem.
– Evo, došli malo s djecom na zrak – uglas odgovaraju oba pripadnika jednog dragog bračnog para na koji sam naišao u kafiću jedinog hotela na Igmanu.
Turistička ponuda Igmana i njemu srodne Bjelašnice je gotovo nepostojeća. Katastrofalno loše i slabo očišćene ceste, nikakvi dodatni sadržaji, slika Vučka u jedinom WC-u na Velikom polju, naš nerad, nezainteresiranost, politika i paprene cijene za malo usluge, nisu ništa naspram onoga što ovo čudesno mjesto prirode nudi. Obilje čistog zraka, mješavine azota, kisika i vodika, koji život znače.
U gradu kao što je Sarajevo te njegovoj okolici može se za novac kupiti sve što novčanik dopušta. Doduše, glavni grad BiH nije Moskva, Dubai ili Beč, kada je riječ o shoppingu, ali luksuzna roba se može naći i kupiti, samo je važna dovoljna količina brojeva u novčaniku. Čisti zrak ne možete ni kupiti, on je još jedna od rijetkih besplatnih stvari na ovom svijetu, gdje sve ima svoju protivvrijednost u novcu i materijalnim stvarima. On se samo može pronaći izvan 300 metara debelog sloja smoga iznad Sarajeva, najzagađenijeg grada u Evropi, gore negdje na Igmanu i Bjelašnici.
Moje omiljeno štivo: američki poslovni portali, u komentarima svojih čitatelja posljednjih mjeseci otkrivaju zapanjujuću dimenziju razmišljanja. Suočeni s činjenicom da njihova, nekada moćna i bogata zemlja sada predstavlja kola koja klize nizbrdo, Amerikanci sada čupaju kose, kajući se jer su bili pohlepni, proždrljivi i uvijek željni nečega većeg i skupljeg. U toj utrci za nekretninama, automobilima, telefonima, kućanskim aparatima, markiranom odjećom i novcem, oni su zaboravili na jednu vrlo važnu činjenicu.
Da su, zapravo, ljudi, da imaju život, da je život jedan i da ga čine male stvari, koje se ne mogu kupiti nikakvim novcem. Čist zrak, naprimjer. Čovjek itekako može živjeti bez mobitela, bez automobila, bez većine kućanskih aparata i odjeće s potpisom. Evolucija nam je tako dizajnirala da živimo s veoma malo hrane i svega ostalog što nam se danas čini životno važno. Samo bez zraka ne možemo izdržati više od nekoliko minuta.
Ta divovska, nedjeljna kolona automobila i ljudi željnih čistog planinskog zraka, stoga je sasvim razumljiva, zdravorazumska stvar. Razumljiva je i nervoza vozača i njihovih saputnika, koji trube jedni drugima dok jure uz zaleđeno brdo i pretiču na opasnim krivinama ceste, koja je zadnji put popravljena pred Olimpijadu, davne 1984. godine. Gore je bogatstvo, gore je spas, gore pluća dišu kako treba i život je lijep. Potrebno je samo udahnuti duboko.