Priča mi nekidan jaran, dobar mi drug iz mahale, da je non-stop pod pritiskom. Kakvim – pitam ga. A on krenuo nezaustavljivo:
– Ne znam šta je ovo danas, svako drugo muško ide pregledat’ ćunu. Mislim te punoglavce. Bruka, majke mi. Zna se da nije do nas. Nikad nije bilo. Pa jedan moj jaran nahod’o se k’o beba u dupku, vodali ga k’o labradora, trč vamo – trč tamo. Te popiški se u ovu flašicu, pojedi ovu hapicu, baci ga u ovu bočicu… Čovjek lud – vadi ga kad god ko uspita kako je… Obuci se, jarane, pusti me na miru. Znam kako izgleda. Ma, strava u ulici podhrastova, bože sačuvaj. I, šta – naravno, nije do njega. Kako će i bit’?! I ja sam mog’o proć’ slično, nego pametna je ova glava (kucne se u glavu), neće mene žensko zafrkavat’.
Oženio se ja, sve fino, plavka duge kose, medicinska sestra. Ja i sad kad se sjetim, glava mi k’o u mačka, a mačka su zvali glavonja. Joj, kako je njoj stajala ona uniforma, ona kad dođe kući počne se presvlačit’. Kažem joj ja: Šta si to pošla? Ona je i u kući vazda bila u bijelom mantilu. I dogovorili se mi da nemamo djece neko vrijeme, hajd’ da se izhojcamo. I stara moja živjela s nama, šta fali – sve nam skuhano, sređeno, oprano. Stara je moja, nije što je moja, majke mi, pravo svjetska žena. Ona je nas kad krenemo u čaršiju vazda brižno majčinski savjetovala: Pripazite djeco da vam ko šta ne stavi u piće! I fakat niko nikad nije. Vazda morali sami kupit’! Ma pazila nas naša stara k’o malo vode na dlanu.
Sve do jednom. Ja doš’o kući s posla, vidim stara se nešto uzjogunila, nešto tersa, puhće. Pitam je ja šta je, majko. A ona me ošinu očima k’o britkom sabljom i procijedi kroz zube:
– Ništa.
Uvijek sam se pito što žensko – bez obzira je l’ ti majka, sestra, žena, kćerka, djevojka – samo da je femininum, na sasvim suptilno pitanje: Oprosti (zarez), šta ti je (upitnik), kaže: Ništaaaa!!! Evo nagradnog pitanja i za tebe Indira.
Ovi idu istraživat’ Mjesec, istražite žene!
I poslije 100 puta, šta ti je, mati se raskravi.
– Šta ti misliš, da sam ja vama sluškinja?! Nisam ja ovdje došla vas dvorit’, ja sam došla da začujem kakav dječiji plač u ovoj kući? Hoće li ova tvoja rađat’, il’ neće?! Ako neće, odoh ja svojoj kući.
Hoće, majko, ne idi nikud, pomrijet ćemo. I ja šta ću – poradim na tome. Prođe mjesec, ništa. Ja opet u sobu, nismo mi izlazili nikako. Mati ponekad uđe, donese nam juhicu. A mi k’o isposnici. Kad ono – opet ništa. Uzmem ja bolovanje. I ostanem šest mjeseci na bolovanju. Ono opet ništa. Nisam znao šta ću. Izaš’o u avliju, hod’o k’o Baltazar tamo-vamo, tamo-vamo. I skontam: Kako će bit’, kad se za ovih dvije-tri godine nagutala onih antiprotivnih bejbi pilula. Kad je god vidim, ona nešto guta – bobe za hormone, steroide, hemoroide… Puna treba medicine i otrova. I ja je fino zovnem i kažem joj:
– Jaranice, ja moram na pos’o, ostat ću bez posla, a ti otiđi kod nekog doktora nek’ ti to dole nešto prespoji. Vidiš da ti nije uredu. Kaže ona: uredu. I nije prošlo nekoliko dana kad eto ti je, uspuhala se uz mahalu i maše mi nekakvim papirom. Uh, rekoh, dobro je – prespojila.
– Ljubavi, šta je doktor rek’o – pitam je. – Doktor je rek’o da je kod mene sve u redu i da ne bi bilo loše da ti odeš da se pregledaš.
Kažem ja njoj: ko da ti se pregleda?! Ja da ti se pregledam, nek’ ti se tata pregleda… Ja sam vazda pod punom ratnom spermom. Ja djecu pravim u letu… Treba poslije mene ne smije sjest na WC šolju, odmah je na ginekologiji: Čestitam, blizanci. A ti moji spermići, to ludo, to leti, to se bije s drugima da uđe u jajnu ćeliju: Ja ću prvi, ne ja ću, ja ću… A ona jajna ćelija otvori vrata i kaže: Uđite svi kad ste tako lijepi. Ja da ti se pregledam?!
Ja kad svršim na kamen, dva iz njega iskoče!
Do mene nije. Nego ti, jaranice, nađi doktora kako treba. Hvala Bogu da mi majka nije čula.
Ode ona snuždena u sobu, a ja nešto kontam: A može bit’ i jest’.
Kako današnje moderno muško živi, nije ni čudo što mu spermići brzo bajate. Pa mi se ni popiškit više ne možemo kako treba. Evo ja, naprimjer, potrčim samo kad me žiranti ganjaju… Za mene je meso najbolji čovjekov prijatelj. Kažu, jedi travu. Jedi je ti, šta u njoj ima – vitamina č i ć! A, zato, vidi me, divi mišića, to kuca, zvoni, metal čisti…. Baš-čelik s Baš-čaršije! Pucam od snage k’o gnjida na češlju. A šta lijepo spavam, baš k’o beba. Sat vremena spavam, sat vremena plačem. A stolica mi je redovna i uredna, isto k’o menzes. I žena i ja vodimo kalendar: Ona: Dobila! Ja: Kakio!
Kad sam na planini, ne izlazim iz kafane jer mi može naglo pozlit’ od ozona. Zato vazda držim upaljeno auto ako mi pozli da me mogu gurnut pod auspuh… A kakve tek gaće nosim, umjesto da mi tarlaha u dugim gaćama, ja, brate, nosim ove moderne, slipi, pa me stisnu. Jaja ti k’o u džedaja… Kad odem na remo, đe ću plivat’, nema šanse kad iz one nake ozonske rupe bije Sunce ravno u glavušu, zato ja fino ponesem glavušu od Gojka i klipaču pivu u ruku i fatam se duboke hladovine…
I šta da ti kažem, draga Indira? Ova moja je našla drugog doktora. I dobili smo sina. Vedu. Mali mi malo čudno izgleda. Isti doktor, majku li mu…
Indira Kučuk-Sorguč