Cijeli svijet je posljednje dane sad već prošle godine proveo u oplakivanju smrti Nelsona Mandele, čovjeka koji je cijeli svoj život posvetio borbi svog naroda protiv diskriminacije, rasnih podjela i apartheida. Apartheid i rasizam nisu isti, mada se prožimaju
Rasizam je specifičan, uzak pogled na svijet pojedinca ili grupe, kojima je boja nečije kože polazna determinata uređenja svijeta i međuljudskih odnosa. Apartheid je, s druge strane, rasizam uokviren u zakone i institucije, sve s ciljem odvajanja različitih kultura jednih od drugih, prije svega, kako bi se osigurala politička i ekonomska dominacija bijele manjine nad tamnoputom većinom, te se prisvojila prirodna i društvena bogatstva, kojih na krajnjem jugu Afrike nikada nije nedostajalo, posebno kada je riječ o platini, zlatu i dijamantima. Južnoafrička Republika na papiru je najbogatija država Afrike, te država koju mnogi smatraju budućom novom svjetskom silom, uz Brazil, Kinu, Indiju i Tursku. No, od tog bogatstva običan, tamnoputi stanovnik JAR-a ima malo koristi, čak i danas kada je apartheid ukinut.
Zaboravljeni problem
Dok svijet plače za Nelsonom Mandelom, vodeći svjetski intelektualci upozoravaju da su promjene na krajnjem jugu Afrike u mnogo slučajeva samo kozmetičke.
– Dvije ključne činjenice ostaju zaboravljene u ovoj pokloničkoj viziji. U Južnoj Africi, bijedni život siromašne većine uglavnom je ostao isti kao i za vrijeme apartheida, a nasuprot širenju političkih i građanskih prava stoji rastuća nesigurnost, nasilje i kriminal. Glavna promjena je da se staroj bijeloj vladajućoj klasi pridružila nova crna elita. Drugo, ljudi pamte stari Afrički nacionalni kongres koji je obećao ne samo kraj apartheidu, već i više socijalne pravde, čak i neku vrstu socijalizma. Ova mnogo radikalnija prošlost Afričkog kongresa postepeno nestaje iz našeg sjećanja. Nije ni čudo što među siromašnim, crnim Južnoafrikancima raste ljutnja – kaže Slavoj Žižek.
Južna Afrika je danas država s najvećom stopom kriminala na svijetu, a njeni gradovi poput Johanesburga su među najopasnijim mjestima današnjice. Ova država je neslavni svjetski šampion po broju silovanja i broju oboljelih od AIDS-a, te je sasvim sigurno da poslije formalnog ukidanja apartheida prije 19 godina ovo društvo nije krenulo naprijed, niti je izvjesno da će se krenuti u bliskoj budućnosti. Segregacija i rasizam ovdje su neprekidno trajali 350 godina, praktično od dolaska prvih evropskih kolonista sredinom 17. stoljeća i uhvatili su duboke korijene, kako među rasisistički nastrojenim bijelcima, tako kao što neka vrsta štokholmskog sindroma među nijohovim žrtvama.
Ono što čudi jeste oreol šutnje, zaborava i guranja pod tepih kada je riječ o apartheidu. Svijet, onaj isti koji se zaklinjao u demokratiju i ljudska prava pola stoljeća je žmirio pred postojanjem apartheida. Istražujući za potrebe ovog članka fenomen apartheida u JAR-u, utvrdili smo da na internetu postoji „tek” 66 miliona pojmova u kojima se ovaj segregacijski, rasistički sistem spominje. Na drugoj strani, o jednoj ispraznoj poluzvijezdi i starleti kao što je Kim Kardashian na internetu se govori čak 281 milion puta.
Stidi li se demokratski svijet svoje sramne pasivnosti tokom apartheida? Vjerovatno da, a ima i debeo razloga za to. Nosilac apartheida bili su potomci bijelih doseljenika, a njihove stavove uporno je branila i Crkva.
Prije 75 godina, tačnije 16. decembra 1938., više od 100.000 ljudi došlo je na brda oko Pretorije, glavnog grada tadašnje Južnoafrčke Unije. Nosili su zapaljene križeve i pjevali pobožne pjesme. Među tom velikom masom nije bio niti jedan čovjek tamne boje kože, niti je mogao tamo biti sve i da je htio. Naime, potomci bijelih doseljenika tada su slavili 100 godina od pobjede nad plemenom Zulu, vitalnim, ali borbenim narodom koji nije želio postati roblje, te su uspješno branio od svih kolonizatora. U bici kod Krvave rijeke, odigranoj 16 decembra 1838., 468 Afrikanera porazilo je nekoliko hiljada Zulu ratnika i njihovu zemlju proglasilo svojom. Stotinu godina poslije bitke, masa bijelih potomaka je u nevjerovatnom zanosu, miješajući politiku, folklor i Biblliju, slavila pobjednike te bitke.
– Ako se budemo miješali s Indijcima, obojenima i domorocima, naši potomci će biti mazge koje neće moći sakriti svoje duge uši, znak da su, zapravo, kopilad – vikao je tada masi od 100.000 bijelaca jedan svećenik Holandske reformirne crkve, vodeće religijske zajednice među bijelom populacijom južne Afrike.
Sloboda sebi, drugima okovi
Isti svećenik je dodao i da je Bog stvorio ljude različite boje kože i da je svaki pokušaj da se te razlike uklone „uništavanje Njegovog djela”. Jedan od prisutnih političara, kasniji ministar pravde tokom perioda apartheida, zapitao se pred tom masom „Hoće li na kraju stoljeća Južna Afrika biti zemlja bijelih ljudi?”
Otkud uopće Holandska crkva i otkud bijeli ljudi na krajnjem jugu Afrike? Treba znati da je 17. stoljeće jedno od najkrvavijih i najnemirnijih razdoblja evropske historije. Evropa, koja nama sada drži lekcije o toleranciji i suživotu, prije 400 godina plivala je u vjerskim i sektaškim ratovima. Na jednoj strani nalazile su se pristalice Reformacije, na drugoj Vatikan i njegov antireformacijski pokret. Evropa je živjela pod motom „ Čija zemlja njegova i vjera”, što je značilo da vladar-pobjednik ima pravo nametnuti svoju verziju kršćanstva. Problem je bio u tome da su se vladari, pobjednici i gubitnici vrlo brzo smjenjivali, a vjerska tolerancija bila je potpuno nepoznat pojam.
U tom vjersko-političkom ludilu živu glavu spašavao je samo bijeg u neku daleku, mirnu zemlju, kao što je krajnji jug Afrike. Tamo su se oko 1653. naselili konzervativni holandski protestanti. Nešto kasnije njima će se pridružiti hugenoti, bogati francuski protestanti koji su u domovini proživjeli pravi pokolj. Osim njih, na Rt Dobre nade doselit će Nijemci i nešto Šveđana. Tokom idućih stoljeća oni će se stopiti i evoluirati u potpuno drugačiju etničku grupu, s drugačijim jezikom i kulturom.
Oni će samo sebe nazvati Afrikanerima, a svoj jezik afrikaans. Ima određenih paralela između naseljavanja juga Afike i koloniziranja onog što je danas istočna obala SAD-a, kao i Kariba. Protestanski vjerski fundamentalisti koji su se doselili na Barbados, u Novu Englesku ili Karolinu, iz netolerantne Evope su pobjegli tražeći slobodu. No, u svojim kolonijama slobodu su zadržavali samo za sebe, ne i za domoroce ili Afrikance, koje su dovodili kao robove za rad na plantažama. Ropstvo su opravdavali citatima iz Biblije i nisu vidjeli ništa loše u tome.
Cjelokupni članak pročitajte u 879. broju magazina Azra…