Sarajlija Sinan Ljuca, sin legendarnog Igbala iz muzičkog dvojca „Behka i Ljuca“, priprema svoju prvu zbirku pjesma, koju bi uskoro trebalo i da objavi, a jedna od njih posvećena je Srebrenici. Pjesma je nastala 16. jula prošle godine, pet dana nakon Sinanove posjete Srebrenici. U umjetnosti je Ljuca duže od 20 godina. Bio je dugogodišnji uposlenik Pokretnog pozorišta u Sarajevu, dok trenutno obavlja funkciju direktora Dječijeg pozorišta „Falatikosti“. Osim predstava u čijim pripremama uživa, Sinan piše i pjesme. Jedanaestog jula njegov opus će obilježiti pjesma „Srebrenička mati“.
– Prije desetak godina kod Vječne vatre u Sarajevu sam dočekao kamione koji su išli ka Srebrenici. Bilo je mnogo ljudi. Neko je minutom šutnje žrtvama odavao počast, neko je učio Fatihu. Podigao sam ruke, krenuo učiti Fatihu i dalje se ne sjećam. Doživio sam šok. Ljudi su me umivali i tada sam se probudio. Zbog toga sam se stalno bojao otići u Srebrenicu. Iako sam i sâm bio u ratu, ratni vojni invalid sam, ipak, prošle godine sam uz šaku tableta krenuo u Srebrenicu. Kada smo došli u Potočare, mirno sam to podnio, sve do momenta kada su krenuli ukopi. Prišao sam do tri sestre koje su vrištale nad bratovim mezarom. Dvije sestre su ga se sjećale, a jedna je bila sasvim mala. To me jako potreslo. No, nikada nisam razmišljao o tome da napišem neku pjesmu – kaže Sinan i dodaje kako je mislio da je jako teško pisati o Srebrenici.
Kada sam se vratio kući, pet dana sam bio šokiran svim onim što sam tamo doživio. Počela mi se razvijati misao da li bih mogao nešto kazati… Dvije noći sam sanjao Srebrenicu, da bih petog jutra od povratka iz tog grada osjetio vulkan emocija i napisao pjesmu za 10 minuta. Kako sam je tada napisao, takva je i danas. Bez ijedne popravke.
Za polaznu tačku pjesme Sinan je uzeo jednu kuću koja se nalazi odmah do mezarja u Potočarima. Kuća ima stepenice na kojima je, priča nam, klanjao podne i ikindiju namaz, jer je tu bila hladovina.
– Nekoliko metara od mene je stajalo veliko drvo, pod koje se sklonilo stotinjak ljudi. To drvo sam u pjesmi opisao kao trešnju, simbol ljubavi. „Srebrenička mati“ je napisana jer sam bio u Srebrenici. Inače, to je bosanska mati. Toga imamo širom BiH, a, što je najgore, to se i danas dešava. Nema ubijenih, ali naša djeca su rasuta širom svijeta. I danas naše majke sanjaju svoju djecu. Zbog načina života danas „Srebreničku mati“ doživljavamo na drugi način.
SREBRENIČKA MATI
Tamo gdje prestaju riječi
Nastavljaju suze
A ovdje u dolini tišine
Nastale su srebreničke istine
U haremu mašer Bošnjaka
Bogu se skrušeno moli
Dženazu šehidima klanja
Da im Allah lijepi Džennet podari
Svako od nas sanja
Uz sami harem velika procvala trešnja
Kažu, posadi je babo Halil
Kad mu se rodi sin jedinac Adil
Danas pod tom trešnjom u hlad skloniše se stotine Bošnjaka
A sa suzama u očima gleda ih Adilova majka
Allahu ekber kolika trešnja stasa
A od mog Adila ni traga ni glasa
Ispuni se, željo srca moga
Da u kabur spustim ja Adila svoga
Akšam dođe
Ubrzo i jacija prođe
Izađe majka na prozor
Gleda svud okolo tišina
Baci pogled i ispod trešnje
U bijelim haljinama ugleda svoga sina
Ona vrisnu: Moj Adile, sine
Gdje si dvije decenije
A on joj tiho odgovara
Mila mati, nemoj plakat’
Ja život dadoh da u Bosnu dođe bolji vakat
Rani sabah probudi majku
Ona odsanja najljepšu bajku
Al’ pod trešnjom nema sina
Osta harem i srebrenička istina