Ispred mene je nepoznata žena. Pružamo jedna drugoj ruku, ona izgovara svoje ime, ja svoje. Nisam ga upamtila. Ne pamtim ničija. Kao što ne pamtim ni rođendane. Osim svog. Sebično? Da! Jedne godine sam i mamin rođendan zaboravila. Znam, grozno! Već skupljate obrve dok ovo čitate!
Pa i vama se to nekada desilo? Ili, nije?
Ali, zato umijem da se kajem kad zaboravim. Uvijek! A, sad već vraćate obrve u početni položaj. I još nešto znam, osim što pamtim lica, umijem i da, naprimjer, kada s nekim pričam, čitam između redova. Nekad mi je to teret veliki. Nekad bih da samo slušam i kimam glavom. Lakše je tako… Sto posto.
Neko priča, a ti kimaš glavom. Jednom, dva puta, već ti se vrti u glavi, gore, dolje… Znaš dobro da je sve to, što se u narodu kaže, “supa na viljušku”, ali ti ne prestaješ. Samo ponavljaš: “Da, da. Super. Fantastičan je taj tvoj život. Blago tebi”! Kimaš i odobravaš. I, tako do u beskonačnost.
Međutim, ovaj susret nije bio takav. Nije bilo potrebe za čitanjem između redova. Bio je tipično žensko druženje u kojem nema kočnica. Ima tek malo početnog opreza, ne reći previše, dok se teme ne iskristaliziraju. Čisto da skontaš do koje granice će priča ići.
I, o čemu četiri žene nakon radnog vremena mogu pričati, nego o njemu i njima. Kada kažem o njemu i njima, ne mislim na kompletan muški rod, jer u tom rodu ima svega. I muška s malim m i muška s velikim M.
Nakon pola sata razgovora nepoznata žena s početka ove priče već je postala dobri stari znanac. I sviđa mi se. Nije foler ni sekunde. Vrlo je otvorena. Svoj život je stavila na pladanj, a život je bio za tri knjige. Voljela je, voljeli su je, ostavljala je, bila je ostavljena, borila se sama sa svojim djetetom… Sve je ona u zajednici muškarca i žene prošla. Bila je borac prve fronte.
Upamti, frajer je za seks, a ogrlicu sama sebi kupuješ – reče.
Dugo sam o ovoj njenoj rečenici razmišljala. Koliko je neko naš uistinu naš? U zajednici za koju se često čini kao da je danas spravljena u nekoj prehrambenoj industriji. Dvoje je zapečaćeno do te i te godine, rok prolazi, zraka ponestaje, pakovanje puca, i više niste dva u jedan.
Sada kada sama zna sijalicu promijeniti i sama platiti svoj račun u Elektrodistribuciji i dobrom restoranu, šta žena, uistinu, traži na jastuku do svog? Samo produžetak vrste, prijatelja, ljubavnika, nekog pametnog, duhovitog? Ili i dalje sve to zajedno? Šta u konačnici može dobiti i očekivati od tog nekog svog.
Ovo mi izgleda kao ona vječna dilema, treba li u životu igrati na siguricu i konzervirati se prije vremena, ili živjeti život, pa neka te šiba i dobro i loše… Jedno sam naučila; ako ideš samo pravo, daleko nećeš stići. Skretanje s puta ponekad dobro dođe, kao i spoznaja – živi s kim hoćeš, i voli koga hoćeš, ali uvijek kao vojnik računaj da ćeš dan pregurati sama. Možda ne danas, ali sutra… Ogrlicu ipak sama kupuješ, zar ne?