Mia Jahić poznato je ime i lik ljubiteljima baletne umjetnosti. Već četrnaest godina je članica Baletnog ansambla NPS, osam kao solistica. Najznačajnije uloge ostvarila je u baletnim predstavama „Pulcinella“, „Jabuka“, „Dom Bernarde Albe“, „Dubrovački kantuni“, „Giselle“, „Les Sylphides“, „Paquita“, „Labudovo jezero“, „Izložba slika“ i drugim.
Deset godina radila je kao pedagog u Baletnom studiju NPS, sve do 2011. kad je studio prestao s radom. Nada se da će u ovoj školskoj godini Baletni studio početi s radom, što je veseli.
– Deset godina je rad u Baletnom studiju bio dio moje svakodnevice. Balet je umjetnost koja se vježba svakog dana i sa svojim učenicima provedete mnogo vremena. Za svakog pedagoga je izazov prepoznati talent i znati ga usmjeriti na pravi način. Ja sam radila s djevojčicama i dječacima u dobi od 14 do 18 godina, odnosno tokom završna četiri razreda Baletnog studija. Ponosna sam na činjenicu da su dvije moje učenice danas članice Baletnog ansambla NPS – priča nam Mia, koja je često angažirana i kao korepetitorica-uvježbačica i asistentica koreografa na predstavama.
Satenski snovi
Njena profesionalna priča ne počinje klasično, snovima djevojčice koja se zaljubljuje u eleganciju baletne haljinice i satenske papučice koje djeluju nestvarno.
– Balet je izabrao mene. Prvi susret s ovom umjetnošću desio se sasvim slučajno. Moja sestra krenula je na ritmičko- plesnu sekciju, koju je vodila naša primabalerina Suada Kavazović. Ja sam obično dolazila s mamom i sjedila ispred dvorane, čekajući da sestra završi. Jednoga dana nastavnica je pozvala i mene u salu. Nevoljko sam pristala. Bila sam stidljiva i nikada nisam voljela biti u centru pažnje. Nakon nekoliko časova nastavnica je mami sugerirala da me upiše u baletnu školu. Ja sam se, ipak, odlučila za Nižu muzičku školu, odsjek klavir. No, kad sam se vraćala s prijemnog ispita, prolazila sam pored baletne sale, gdje se održavala audicija za polaznike. Pitala sam mamu da pokušam, ona je dozvolila i položila sam prijemni ispit. Tako je sve počelo – priča Mia. Naglašavaj da je balet specifičan, jer već od prvog razreda Baletne škole djeca pohađaju nastavu pet dana sedmično.
– Na časove instrumenta idete dva puta, a u međuvremenu vježbate kući. Balet možete vježbati isključivo u baletnoj dvorani pod nadzorom pedagoga. Ukoliko izostanete s nekoliko časova, potrebno je mnogo vremena da nadoknadite propušteno. Zbog toga je, naročito u nižim razredima, potrebno i mnogo roditeljskog odricanja. Moja mama je zbog toga uvijek bila i ostala moja najveća podrška.
Tokom rata s mamom i sestrom Mia odlazi u Maribor, gdje je završila Nižu baletnu školu. Kao i svi koji su u tom periodu napustili Sarajevo mislila je da će se brzo vratiti.
– Ja sam, ipak, u kofer spakovala baletne patike i triko. Naš „petnestodnevni boravak“ odužio se na četiri godine, a ja sam upisala Srednju baletsku školu u Mariboru, u klasi profesora Ika Otrina. U trećem razredu, s nepunih 17 godina, nas nekoliko učenica odabrano je da igra premijeru baleta „Don Quihot“ zajedno sa članovima ansambla Mariborskog baleta. Iduće godine uslijedila je premijera „Romea i Julije“, a 1996. godine po završetku srednje škole položila sam audiciju i primljena u ansambl. Tamo sam ostala iduće četiri sezone. Rad u Mariboru smatram velikim iskustvom. U tadašnjem ansamblu baleta bilo je mnogo talentirani igrača od kojih sam dosta toga naučila, ali i stekla prijatelje sa kojima sam i danas u kontaktu. Mnogi od njih danas su poznati koreografi, pedagozi i direktori baleta, među kojima su Ronald Savković i Edvard Clug. Početkom 2000. godine odlučila sam da se vratim kući i otad sam stalno zaposlena u Baletu NPS, prisjeća se Mia, podcrtavajući kako joj je najdraža uloga Mirte, kraljice vila iz drugog čina „Giselle“.
– Ona je snažna, hladna i moćna. Ja sam balerina kojoj u procesu rada treba vremena da se saživi s ulogom. Nisam umjetnica koja ispoljava emocije „na prvu“. Mirta je rijetka uloga koja mi je odgovarala od samog početka rada. Igrala sam je od premijere „Giselle“ 2003. godine i za ovu ulogu sam dobila i najviše pohvala.
Našu sagovornicu za Narodno pozorište ne veže samo posao.Tu je i ljubav. Naime, Mijin suprug je Faruk Jahić Aki, član Sarajevske filharmonije gdje svira udaraljke. Široj javnosti je poznat kroz saradnju s Sarajevo Drum Orkestrom i bendom No Ordinary Balkan Sound, a ljubav prema elektronskoj muzici dovela je i do saradnje sa mnogim domaćim i stranim DJ-evima, uz koje svira kombinaciju elektronskih i akustičnih udaraljki.
– Svi koji nas znaju pomisle da smo se upoznali u pozorištu, no to se desilo u Istanbulu, gdje je Narodno pozorište gostovalo s predstavom „Hasanaginica“. Dotad smo se nekoliko puta sreli na hodniku Narodnog pozorišta, ali nikada nismo razmijenili više od kurtoaznog pozdrava. Sad smo zajedno na predstavama u kojima balet nastupa uz pratnju Sarajevske filharmonije, međutim moram biti iskrena i reći da, otkako imamo naša dva dječaka, Nou i Jana, izbjegavamo ulaziti u zajedničke projekte, kako bi jedno bilo slobodno i provodilo vrijeme sa sinovima.
Pod upitnikom
Mia kaže kako je nažalost stanje u kulturi iz godine u godinu sve gore, pa je plaši da, ukoliko se nešto ne promijeni, opstanak baleta dolazi pod veliki upitnik.
– Ne mislim da će se balet ugasiti, on će vjerovatno i dalje egzistirati, ali kvalitet igrača, a samim tim i predstava će biti slabiji. U svakom teatru u Regiji baletni ansambl broji najmanje 40 članova ili više. Nas je 26, od toga imate deset igrača koji su praktično neupotrebljivi zbog godina starosti. Nama trebaju nova radna mjesta, treba nam deset mladih igrača koji će zamijeniti starije kolege. Balet i jeste profesija mladih. Moramo raditi i misliti na kadar, školovati domaće igrače, koji su temelj svakog ansambla.