IntervjuNovosti

Posljednji intervju Nede Arnerić za “Azru”: Ponekad mi se učini da mi život isuviše dugo traje


Photo: Boris Scitar/PIXSELL

Kako prenosi srbijanski Kurir glumica Neda Arnerić preminula je u 67. godini života. Prema informacijama, pronašli su je mrtvu u njenom stanu na Vračaru, u Beogradu. Trenutno se tamo nalaze pripadnici policije i Hitne pomoći.

Podsjećamo, Arnerić je bila na rubu smrti u martu prošle godine, kada ju je Hitna pomoć dovezla na Vojnomedicinsku akademiju u Beogradu. Arnerić je popila 20 tableta za smirenje u kombinaciji s lijekovima za hipertenziju, odnosno povišeni krvni pritisak. Glumica je u bolnici bila 40 dana, nakon čega se uspješno oporavila te najavila povratak na glumačku scenu. U septembru prošle godine vratila se na pozorišne daske predstavom „Izvinjavamo se, mnogo se izvinjavamo“, a publika ju je dočekala velikim pljeskom. U svom posljednjem intervjuu za magazin „Azra“ sredinom oktobra osim o svojoj bogatoj karijeri, tokom koje je scenu dijelila s velikanima kako domaćeg tako i ino glumišta; Draganom Nikolićem, Milenom Dravić, Richardom Burtonom…, prijateljima, Sarajevu, ali i komentira napise nekih srbijanskih medija da je sebi prije nekoliko mjeseci pokušala oduzeti život. 

– Prvi put u životu radim u Pozorištancu „Puž“ Branka Milićevića Kockice i tome se mnogo veselim.  Igrat ćemo jednu Brankovu bajku, pošto on piše komade za pozorište, a napisao ih je 46. „Puž“ je jedno od najozbiljnijih pozorišta za djecu u Evropi. Radimo na jednom vrlo ozbiljnom i zahtjevnom projektu, što je meni mnogo teže nego rad u klasičnom pozorištu za odrasle – kazala je Neda tom prilikom.  

U svojoj dosadašnjoj karijeri snimili ste više od 100 filmova i serija, te odigrali više od 40 uloga u pozorištu. Po čemu je projekt na kojem trenutno radite drugačiji i izazovniji  od ostalih?

– Još nemamo publiku, jer smo u fazi proba, ali znam da dječiju publiku čovjek ne može da prevari. Zahtjevno je i zato što je to kao neki plesni teatar otprilike, bar ja to tako doživljavam, iako nema veze s plesom. Sve je precizno i tačno.

Svoj prvi film „San“ snimili ste sa samo 13 godina, što Vas je učinilo prvo dječijom filmskom zvijezdom Jugoslavije, a 90-ih ste, zahvaljujući, prije svega, filmu „Tri karte za Holivud“, doživjeli vrhunac popularnosti. Kada pogledate na svoju 53 godine dugu karijeru, u kom periodu profesionalnog života ste bili najsretniji?

– Čini mi se da sam najsretnija bila na samim počecima, ako dio života uopšte može da se određuje po sreći.

Zbog čega?

– Zato što nisam bila ni svjesna čime se bavim i šta radim, te sam to doživljavala kao igru i zabavu. Nisam imala nikakvu odgovornost, jer nisam shvatala da je to jedan ozbiljan i težak posao. Isto kao što se svakom čovjeku čini da je nekako u djetinjstvu bio najsretniji, tako se i meni čini da sam tokom svog filmskog djetinjstva bila najopuštenija i najmanje ozbiljna, da ne kažem neozbiljna.

Kolika je, zapravo, privilegija opstati i trajati u glumačkom poslu?

– Za glumca je najveća nagrada to da traje. Mislim da je to veća nagrada od svih mogućih Oscara. Da vas je publika željna, da punite pozorišne sale, da vas se reditelji sjete kada imaju ulogu za vas, te da se to tako razvuče na duže od pet decenija.

Postoji li nešto za čim žalite što niste ostvarili u karijeri?

– Žao mi je što nisam završila Pozorišnu akademiju i što nisam imala kontinuiranu pozorišnu karijeru, koju bih sigurno imala da sam se zaposlila u nekom teatru. Najviše cijenim pozorište, jer je to najteži oblik bavljenja glumom. Kod mene je ono ulazilo i izlazilo iz života i zbog toga uvijek imam veliku tremu kada radim novu ulogu jer nisam razrađen glumac. Da bi glumac bio siguran na sceni, on mora da ima kontinuitet kada je riječ o karijeri na daskama. 

U jednom od intervjua ste rekli da danas rijetko glumite, jer nove uloge nisu za Vas, ali da se ne odričete svog zanimanja. Na šta ste mislili kada ste rekli da uloge nisu za Vas?

– To se odnosilo na moj „uzrast“. U ovim novim filmovima ne vidim nijednu ulogu koju bih ja mogla da odigram. Isto je i sa serijama za kojima i ne čeznem mnogo, jer mislim da je to jedan krvav rad. Krvav, malo plaćen rad. Prosto nema uloga koje odgovaraju mom glumačkom i privatnom habitusu. Za razliku od evropske i američke kinematografije gdje glumice mojih godina imaju puno toga da pokažu i urade, jer se rade filmovi s tematikom odnosa u porodici ili onom o ljubavi među zrelim ljudima.

U svakoj profesiji, pa tako i glumi, površnost je uzela maha i sve se radi kao na traci. Kakav je Vaš stav kada je o domaćim glumačkim projektima riječ?

 – Površnost je priča za sebe. O tome ne bih govorila, jer me to i ne interesuje. Takve sadržaje niti gledam, niti me dotiču. Ali, gledam ove ozbiljne projekte u kojima, jednostavno, ima mnogo likova za mlade glumce. Hvala Bogu na tome, jer mladih glumaca ima i previše na ovim prostorima, a sve zbog toga što da imamo previše akademija, što državnih, što privatnih. No, mladi glumci dobijaju šansu i imaju više prostora u odnosu na period kada sam ja odrastala.

Vi ste se 90-ih godina uključili u politiku s ciljem da, kako ste isticali, mijenjate stvari. No, ubrzo ste razočarano izašli iz tog svijeta. Kada danas pogledate stanje u državama Regije, šta mislite da bi trebalo uraditi kako bi došlo do promjene?

– Trebalo bi opet, nažalost, izaći na ulice. Govorim o svojoj zemlji, ali mislim da nije mnogo bolje ni u zemljama u okruženju. Politika se svela na korupciju, individualno bogaćenje i promovisanje. Vladaju autokrati, da ne kažem diktatori.

Devedesetih je malo ko ostao ravnodušan na Vašu ljepotu, te Vam je dodijeljena i „titula“ seks simbola. Kako ste tada doživljavali ovu vrstu epiteta?

– Svako dobije neku titulu i svakom olako nalijepe neki epitet. Mislim da je to pogrešan epitet koji se vezivao uz moju ličnost.

Je li u Vašem slučaju slava ikada bila mač s dvije oštrice?  

– Jeste. Veoma često, a sa zrelim godinama sve češće i češće bih voljela da me niko ne prepoznaje. Svaki izlazak na ulicu povlači jednu odgovornost kao da sam izašla na scenu. Ljudi vas prepoznaju, žele s vama da popričaju… Druga strana mača je da ti prija kada vidiš da te ljudi vole, cijene i da im je drago što su te sreli, ali je i opterećujuće. Koliko puta bih željela da uđem u gradski prevoz, ali ne ulazim zato što znam da će sve oči biti uprte ka meni.

Prošle godine ste se suočili s gubitkom supruga Milorada. Koliko Vam je bilo teško navići se na svakodnevicu bez njega? 

– Još se nisam navikla. Još se navikavam i to će sigurno trajati još dugo.

Nedugo nakon smrti supruga ste hospitalizirani zbog, kako su pojedini mediji prenijeli, predoziranja lijekovima i pokušaja da sebi oduzmete život. Koliko ima istine u njima i kako komentirate ovu vrstu medijskih napisa?

– To su tabloidi. To nisu novine koje me dotiču. U ozbiljnim novinama nisam pročitala ništa te vrste. Navikla sam da je žuta štampa veoma površna. Nije to samo kod nas, to je svuda u svijetu. To je štampa koju čitaju polupismeni ljudi i pišu polupismeni novinari. Kada sam bila mlada, to me je doticalo. No, shvatila sam da je to dio mog posla i da, kao što imam dobre i loše uloge, tako ima i dobrih i loših napisa.

Iza Vas je prilično težak period. U čemu ste uvijek u životu pronalazili snagu da idete dalje?

– U ljubavi. Ljubavi prema prijateljima, prirodi, nebu, kosmosu, čitanju, gledanju dobrih filmova i predstava. Sve je to ljubav. To je ono što mi daje snagu, jer shvatam da je toliko toga što još nisam pročitala, vidjela i doživjela. Sve to  mi poručuje da, ipak, treba da se ide dalje.

Kako danas izgleda Vaša svakodnevica?

– Kada imam probe, onda mi je lako, jer moram rano da ustanem. Poslije proba dođem kući, uzmem neku knjigu i malo se uspavam, odrijemam malo. Onda dođe druženje s prijateljima, odlazak u bioskop ili odlazak na neku lijepu, prijatnu večeru. Ne razlikuje se mnogo od života svih drugih ljudi. No, kada nemam probe, onda sam u problemu, jer ne znam šta ću sa sobom. Žao mi je što nemam talenta za slikanje i što nisam manuelac koji pravi predmete ili nakit. Svi me tjeraju da počnem da bilježim crtice iz svog života, ali još nisam osjetila potrebu za tim. Mislim da će i to doći na red.

Kako doživljavate prolazak godina, bojite li ih se?

– Ništa ja to ne osjećam. Prestravim se kada izgovorim koliko mi je godina, ali ih ne osjećam. Još me ne muče i nemam problem s njima, samo mi se nekad učini da mi život isuviše dugo i intenzivno traje. Nikako da se smiri, nikako da odahnem.

Na koji način danas vodite računa o svom zdravlju?

– Uopšte ne idem ljekarima. Što možda nije dobro, ali ići ću ako me nešto zaboli.

Koliko pažnje danas posvećujete svom izgledu?

– Ujutru se nabrzinu našminkam i to je to.

U Sarajevu ste uvijek bili rado viđen gost. Kakve danas veze imate s glavnim bh. gradom?

– Vezuju me divne uspomene na divne ljude. Svojevremeno, dok smo bili jedna zemlja, često sam dolazila u Sarajevo. Posebno u momentima kada bih bila tužna ovdje u Beogradu, jer me je  Sarajevo uvijek radovalo.

Čime najviše?

– Bilo je mnogo mladog, veselog i opuštenog svijeta. Živjelo se na ulici i po kafićima, a bilo je  i mnogo koncerata s muzikom koju volim i danas, počevši od Crvene jabuke pa do Saše Lošića. Sarajevo je nekada bilo što je danas, kako vidim, Beograd drugim gradovima na Balkanu. Ljudi dolaze u Beograd da se provedu. E tako se nekad išlo u Sarajevo, da bi se čovjek proveo. Voljela bih da ponovo radim u Sarajevu, uvijek mi je bilo lijepo kada sam tamo radila.