IntervjuNovosti

Vrela preporuka za čitanje Zala Đurić-Ribič, kćerka popularnog Đure iz New Yorka za “Azru”: Meni je svejedno koje smo kulture, samo nek smo kulturni

Starija kćerka Branka Đurića Đure, Zala studentica je prestižne glumačke škole HB Studio u New Yorku. To je bio i povod da je kontaktiramo prošle sedmice. Scena, probe, gluma, reflektori…, sve ovo je Zali bilo dostupno dok je odrastala uz dvije glumačke zvijezde, svoje roditelje, popularnog Đuru i u Sloveniji jednako uspješnu pjevačicu i glumicu Tanju Ribič. Zala još i pjeva, razumije se u modu, voli sport, a knjige i poeziju konzumira kao što neki njen vršnjak danas konzumira društvenu mrežu.

Upozorava nas kako je njen bosanski siromašan, pa se vješto brani: “Ah, kad je tata htio da nauči slovenski sa mnom, pa nisam imala mogućnosti da pričam bosanski”. Međutim, njen bosanski je savim OK. Pričala nam je o svojoj njujorškoj svakodnevici, poslu bejbisitera, odnosu prema novcu, balkanskim stereotipima… Nevjerovatno je koliko po humoru liči na svog oca, i koliko je samo graciozna i lijepa na majku. Audiciju za upis na HB Studio je prošla iz prve.

– Prezadovoljna sam školom. Svi profesori su jake face njujorškog pozorišta, sa zanimanjem “gutam” svaku njihovu riječ. Mnogo radim, vježbam, učim i uživam. Već osjetim napredak – kaže Zala.

Kako si organizirala život u New Yorku, radiš li neki posao, čisto, za džeparac, jer, kao i svakoj ženi, nikad ga dosta, zar ne?

zala10 zala8 zala9 zala7 zala6

 

– Pa Boga mi onda ja nisam kao svaka žena (smjeh). Lova je zadnja valuta koja mi išta vrijedi. Stvarno volim minimalizam. Radim zato što želim sama platiti sve svoje troškove, volim dobru hranu i zato što mi se čini pomalo neobavezno, da radim i nešto što nije povezano s umjetnošću, da mi se mozak malo odmori od lude filozofije (smijeh). Trenutno sam bejbisiter. I pjevam, naravno. To mi je posao sa strane. Kao glumica ne smijem još da radim, jer sam na studentskoj vizi. Smiješno, jer sam već imala nekoliko ludih, prejakih prilika, ali zbog papira nisam mogla prihvatiti uloge. Sve u svoje vrijeme.

 

Šta si za sve ovo vrijeme najdragocjenije naučila o američkoj, njujorškoj svakodnevnoj kulturi?

– Od njih sam naučila sve, ali ništa ne bih željela projicirati na svoj život. Banalan primjer, recimo, pijenje kafe. Oni svi žure s kafom u plastičnoj čaši, furaju taj tempo, a ja sebi lijepo, polako skuham tursku kaficu kako me naučila moja nana i popijem je na prozoru dok čitam i slušam neki fini jazz. Ali stvarno, ne znam šta se podrazumijeva pod Amerikanac. Svi smo miješani. Meni je svakako svejedno koje smo kulture. Samo da smo kulturni (smjeh). Kad me neko pita odakle sam, odgovorim, da sam iz svjeta. Svi smo mi naši.

Planiraš li u Americi ostati i nakon studija?

– Viza mi traje pet godina, poslije toga preći ću, vjerovatno, na umjetničku vizu koja traje još duže. Ali, to ne znači da ću biti tamo non-stop. Malo ovdje, malo tamo, to mi je pravi smisao. Božić u Ljubljani, ljeto obavezno u Dalmaciji, a ne smijem propustiti ni SFF… Cilj mi je, da imam bazu u Evropi, a posao tamo, naravno. Iskreno, ne gubim vrijeme na razmišljanje o tome gdje je moj dom. Dom je moje tijelo, uvijek sam kući, nosim ga sa sobom.

Monica Bellucci je uvijek isticala da joj je mnogo draže igrati u evropskim filmovima nego u filmovima američke produkcije; na koji način razmišljaš o ove dvije vrste kulture; jesi li više naklonjena američkoj ili evropskoj produkciji? Pod čijim rediteljskim palicama bi voljela snimiti svoje najveće uloge?

– Stvarno se ne volim služiti stereotipizacijom. Ima dobrih i loših američkih filmova, ima dobrih i loših evropskih filmova. Ako vama američki film predstavlja komercijalna romantična komedija holivudske produkcije, onda bih sigurno radije glumila u filmu s evropskim humorom.
Kad je riječ o rediteljima pod čijim palicama bih voljela snimati najveće uloge, nisam razmišljala o tome. Recimo, Branko Đurić, neko mi je jednom rekao da je on baš fin. To bi bilo super iskustvo, da mi je on režiser, evo. (smijeh)

Osim glumom, također se baviš i modom i muzikom; imala si samo 16 godina kad si snimila pjesmu „Šele zdaj” („Tek sada”). Na koji način te ove tri umjetnosti uzbuđuju, pomjeraju iz cipela, čine sretnom?

zala5 zala4 zala3 zala2 zala1

– Da, “Tek sada” mi je bila prva pjesma. Poslije sam napisala još mnogo njih. Boljih od te. Najbitnija mi je lirika, inerpretacija, volim to djelit’ s ljudima i izraziti sebe kroz umjetnost. Ne znam objasnit zašto volim umjetnost, to je kao kad bih pokušavala objasniti zašto volim voljeti. Volim, tačka. A modom se bavim toliko koliko se bavi svaka cura koja je barem malo kreativna i zna da složi boje. Mama moj stil zove “slučajno sam lijepa”. A meni se više čini kao “jao, baš me boli briga, samo da je udobno”.

Jesi li imala priliku obići neka mjesta, restorane, koje u New Yorku drže ljudi s prostora bivše Jugoslavije?

– Da, često idem u takozvanu “Kafanu” gdje sviraju našu muziku i nude pravu domaću hranu. Jesti prebranac i slušati hit Bajage i Bebeka usred New Yorka… Ima li išta ljepše? Živim u Astoriji, gdje je mnogo Evropljana, samo su u mom komšiluku tri ćevabdžinice. Ja sam vegetarijanac, tako da me baš boli briga za ćevape i burek. Međutim, moj dobar drug igra za “NY Knickse” i jednog dana poželio je burek tako da sam išla po nekoliko komada, zamotala ih tako da je sve izgledalo kao neki “ozbiljan” paket i odnijela sam ga u Madison Square Garden. Rekla sam svima u osiguranju da mu to hitno treba, tako da je nekoliko minuta prije početka NBA utakmice u svom ormariću on već imao burek. Poslao mi je čak i fotografiju. Glumac, dijete, NBA igrač ili bankir, svako voli bosansku hranu.

Čime puniš baterije u slobodno vrijeme?

– Moj cijeli život je slobodno vrijeme. Zato što uživam u svemu što radim. Kad nisam u školi, pišem pjesme, pišem scenarij, idem na jogu, hip -hop, trčim u parku i meditiram, učim pjevanje, obožavam historiju umjetnosti (moj me tata navukao na to), zato često posjećujem galerije, idem na koncerte, teatre, volim da kuham, učim o astrologiji… Ne volim rutinu. Učim život i tako rastem.
Top tri mjesta koja si otkrila u New Yorku i koja bi preporučila svima koji žele upoznati dušu ovoga grada?

– Najdraže mjesto mi je Washington square park. Ima super vibru. Uvijek se događa nešto zanimljivo, muzika, studenti sa NYU… MET i MOMA su moj hram. Umjesto u crkvu ili džamiju, jednom sedmično idem tamo. Stamptown mi ima najbolju kafu na svijetu, a ako počnem pričati o restoranima, nema mi kraja. Volim jesti zdravo i ukusno, NY ima toliko mugućnosti, da ludim kad trebam da se odlučim gdje ću ići na brunch s prijateljima.
Koju sitnicu iz svog slovenskog doma si ponijela sa sobom u New York?

– Sliku umjetnice Ane Kolega iz Zadra, moj kristal tirkiz i lavandu, ako me slučajno uhvati čežnja za domom da mogu da sebi pustim Olivera Dragojevića i mirišem Mediteran.

Šta smatraš apsolutnim gubitkom vremena?

– Nikad ne koristim riječ “čekanje”, zato što ne vjerujem u čekanje. Nikad me nećete čuti da kažem, naprimjer: “Čekam voz”. Umjesto toga ću reći: “Stojim na stanici, gledam ljude, slušam muziku…”.

Zato što mi se čini zabrinjavajućim pomisliti da ti život prođe u čekanju. Isto tako, ne gubim vrijeme na osvetu i ljubomoru. Samo prihvatam, nikad ne očekujem. Ne analiziram kako bi nešto trebalo da bude zato što vjerujem, da je sve tako kako i treba biti. Sve je u redu. Svemir je fer. To mi je najomiljenija riječ u bosanskom jeziku, svemir, sve mir. Sve je u miru!
Koliko ti škola dozvoljava da prihvataš neke uloge; čitala sam da si imala ponudu za snimanje serije u Americi?

– Da, zbog papira ne smijem da radim kao glumica. Zvali su me iz showa “Limitless”, za jednu epizodu, išla sam na audiciju za glavnu ulogu u HBO seriji, trebala im je Evropljanka i izabrali su me. Ali, poslije smo skontali, da ni to ne može. I tako sam odbila, ili bolje da kažem birokracija je odbila još mnogo drugih uloga. Ali nema veze, mlada sam, polako, sad ću lijepo učiti i onda za dvije godine, akcija.

U čemu je Tanja Ribič bila tvoja najveća inspiracija?

– Ona je cijela moja inspiracija. Ona je anđeo, mislim, pogledajte je, kome ona ne bi bila uzor? Mila, lijepa, a duhovita. Ukoliko žena uspije biti duhovita i eleganta u isto vrijeme, onda je ona kraljica. Moja mama, Audrey Hepburn, Meryl Streep…, nema ih puno.

Šta si naučili od oca?

– Svi mi kažu da imamo, osim obrva i očiju, sličan humor i filozofiju. On me navukao na meditaciju i naučio da uživam u trenutku. Sva prevozna sredstva koja znam da vozim, on me naučio. Od bicikla, auta, do broda i motora. Moje prvo jelo koje sam naučila da skuham zove se “tatin umak”.

Na koji način se odnosiš prema problemima?

– Čini mi se da na probleme gledam slično kao Bob Marley – Kad brineš, brige su duplo veće. Volim izazove, čine me živom!
 Koliko vremena i pažnje posvećuješ modnom stilu?

– Šteta mi je gubiti vrijeme i pare na shopping. Nemam mnogo odjeće i nakita, pogotovo sad kad sam se preselila. Osjećam se lakše. Minimalizam, čistoća, udobnost, kako u životu tako i u modi. Kući nemam nijedan komad poznate marke. Mogu da se obučem kao dama za 20 dolara. Moj najomiljeniji nakit je bindi, kojeg svake malo nalijepim na čelo, tamo gdje je šesta čakra, čakra intuicije.

Na koga si hrabra?

– Cijenim što ste primijetili moju hrabrost. Hvala! Iskreno, i mama i tata se čude mojoj hrabrosti, tako da ne znam… Sigurno su i njih dvoje hrabri, međutim, mene je temperament vage poslao preko okeana.
U slovenskim medijima kruži video-snimak u kojem se vidi da si od oca naslijedila nevjerovatan smisao za humor. Dok su Tanja i Đuro mislili da si u New Yorku, ti si za to vrijeme tajno sletjela u Ljubljanu, kako bi ih iznenadila i došla kući za sestrin rođendan. Na snimku se vidi koliko je mama bila šokirana kad si je pozdravila iz prijateljicinog gepeka. Priređujete li često jedni drugima ovakva ili slična iznenađenja?

– Obožavam iznenađenja! Čine nas radosnim, a to i jeste smisao, da se uvijek, kad god je to moguće, iznenađujemo. Ovo iznenađenje je stvarno super uspjelo. Drugarica me dovezla kući s aerodroma i rekla im kako ima težak paket, pa ako mogu da joj pomognu da ga izvadi iz gepeka. Tri puta sam se vraćala u gepek, za svakog člana porodice. Reakcije su bile različite, ali sve pune emocija. Jao, kako ih volim!

Kad razmišljaš o djetinjstvu, kakve asocijacije imaš na mirise koje pamtiš, situacije?

– Znam da svako za sebe kaže: “Ja sam drugačiji”, ali ja sam uvijek bila ona luckasta Zala, svi su me nekako voljeli, ali nikad nisam imala mnogo društva zato što sam bila više zabavljač, od vrtića pa do gimnazije. Imala sam osjećaj da se nikad nisam uklapala. Ali, nisam ni pokušavala, mnogo sam vremena provela u svom svijetu, spustila sam se na zemlju kad je trebalo, ali inače često sam bila izgubljena u vlastitom kreativnom svijetu, svojoj mašti. Tokom godine, nakon škole uvijek sam išla s roditeljima na setove “Naše male klinike”, to mi je bio drugi dom. A navečer kod mame u pozorište. Miris laka za kosu ponese me u frizeraj, kad sam crtala po njenim tekstovima, dok je ona bila na pozornici. A svakog ljeta bila sam na moru i kod bake na selu. Zelena i plava boja. Ove godine ću opet bit sirinena i poljoprivrednica.

 Na mislima kojeg autora, filozofa, pisca, gradiš svoju životnu filozofiju?

– Zalologija, ne znam, volim da čitam, mnogo čitam, zato mi je teško odabrati jednog. Ali, recimo Ekhart Tolle je car. Poezija Jacquesa Preverta mi daje krila, Chaplina obožavam, Cezan, Margrit, Matisse me rasplaču… Filozofiju gradim uz pomoć različitih smjerova umjetnosti.

Koje balkanske stereotipe i predrasude najviše ismijavaš i prezireš?

– Ako su Bosanci glupi, onda sam Slovenka. Ako su Slovenci precizni, ozbiljni, dosadni, onda sam Bosanka (smijeh). Prije nekoliko dana išla sam s drugaricom iz Urugvaja na festival latino plesa gdje smo se pravo isplesale. Na kraju me je pitala kako to da tako pomjeram kukove, i da li je možda tradicionalni slovenski ples sličan latino plesu. Smijala sam se i pokazala joj polku, naš narodni ples. Nije mi više vjerovala da sam iz Slovenije. Bezveze su stereoptipi, naročito u NY, nema smisla, zato što smo svakako svi nekakav miks.

Pratite nas na društvenim mrežama