Glumačka legenda i profesor u penziji za “Azru” govori o 1992., životu na svom crnogorskom imanju, porocima koje je zauvijek ostavio, otkriva zašto je Bata Živojinović glumio u gotovo svim filmovima koji su se u bivšoj Jugoslaviji snimili, prijateljima i identitetu
FOTO: Edvin Kalić
„Kakav je Boro Stjepanović”, pitam kolegicu, sada već bivšu novinarku. „Kao glumac?”, pita me. „Ne, kao čovjek”, dodajem. „Sjajan”, odgovara mi. Imala je priliku nekoliko puta razgovarati s njim. Ovom njenom dodam i komentar koji sam pronašla na nekom forumu: „Glumačka legenda i pozitivan lik iz moje mladosti”, i sjetim se tako i svih onih uloga iz „Sjećaš li se Dolly Bell”, „Ovo malo duše”, „Kuduza”… te polako slažem mozaik o čovjeku koji je početkom maja napunio ravno 70, u pozorištu, na televiziji i filmu, odigrao više od 100 uloga, bio profesor na četiri škole glume: beogradskoj, sarajevskoj, cetinjskoj i osječkoj; napisao četiri knjige o glumačkoj umjetnosti, te bio osnivač dviju obrazovnih institucija: Akademije scenskih umjetnosti 1981. u Sarajevu, a onda 1994., te Fakulteta dramskih umjetnosti u Cetinju.
Pričam mu ovo sutradan, u hotelu „Bosnia”, kad smo se sreli, nakon što smo dogovorili intervju. Stjepanović je u Sarajevu, predsjedava žirijem „Dana Jurislava Korenića”, koje organizira direktor Kamernog teatra 55 i glumac Emir Hadžihafizbegović. Prvi put će dodijeliti nagradu koja nosi ime rano preminulog bh. glumca Žana Marolta. Zbog njega i Emira je najviše i prihvatio ovaj poziv. Zaplakao nam je na spomen Žanovog imena. Sluša i pita: „A, jeste li čitali komentare i na onim drugim forumima, gdje me nazivaju svakakvim drugim imenima, naročito nakon intervjua u „Vremenu” i „Nedjeljniku”?”.
Znam tačno na koje forume, a i intervjue misli. Na one u kojima je prije nekoliko godina ispričao sav užas kroz koji je zajedno sa sinom Markom prošao 1992. godine u opkoljenom Sarajevu, u gradu u kojem je živio, igrao, čijim studentima je predavao. Za one koji odobravaju stradanje, Boro je izdajnik. No, njemu to, kaže, ne smeta. Neka ga zovu kako hoće.
Čovjeka koji je početkom rata potpisao deklaraciju za jedinstveno Sarajevo i sve vrijeme navijao za građane Sarajeva, u junu 1992. godine će zajedno sa sinom, koji je tek bio napunio 18 godina, pod rafalima i po defaultu zbog imena, srpske vojne ili policijske snage, ne sjeća se više ni on tačnog naziva, istjerati iz njegovog sarajevskog stana, te nasilno nakratko mobilisati. Natjerat će ga da zajedno s još nekolicinom svojih sugrađana, također kao i on istjeranih iz svojih stanova i prisilno odvedenih na Vraca iznad Grbavice, napuni pušku i ispali metak na grad, onaj isti s kojim je do prije koji trenutak dijelio istu sudbinu. Nevjerica, nepristajanje, moranje, poniženje…, svi ovi osjećaji su se miješali u ovom čovjeku. Nije želio ugroziti nijedan život, pa je cijev umjesto prema tuđem prozoru okrenuo prema debelom Lorisovom dimnjaku. Nakon ovog psihičkog šoka sve će učiniti da prvo sina što hitnije izbavi iz rata, a potom, na kartu svoga glumačkog posla, i sebe. Uspjet će u tome.
– Svi afirmišu one koji su ratovali, niko ne afirmiše one koji su otišli, koji nisu željeli rat. Znao sam jednog čovjeka, Bracu, nije više živ. Dugo se krio u prostoriji za lift u svojoj zgradi na Grbavici, misleći da je tu siguran, i da ga tako sakrivenog neće pronaći i mobilisati. Svaki put kad bi se čuo zvuk lifta ili vrata, on bi se paralizirao od straha. Ko govori o tim ljudima danas? Davno sam rekao da umjesto postojećih praznika treba uvesti praznik stida. Tog dana da se svi stidimo i da svako iznosi svoje razloge za stid – kaže pomalo razočarano.
Danas je u penziji, najljepše mu je na njegovom imanju na Cetinju. Onih poznatih, uobičajenih poroka kao što su cigarete i alkohol, kaže, nema, ali daleko od toga da je besporočan, dodaje uz osmijeh.
– Mogu kako hoću, a ne kako hoće duhan, ili kako hoće alkohol. Možda je to porok, ko zna. Opsjednutost kontrolom – kaže nam dok završava svoj ručak uz bezalkoholno pivo.
Pričate li ikada sa sinom o ’92.?
– Ponekad. Sad su to anegdotske priče. Prođe vrijeme pa se onda smiješ svemu tome, ali tada je to bilo vrlo dramatično. To je užasno iskustvo bilo, pogotovo za nekoga ko to ne odobrava.
Čime Vam se sin danas bavi?
– Kao i vi, novinar je. U “Blicu” beogradskom (urednik, op.a).
Jedno je osuđivati stradanje nedužnih iz Pariza, a drugo iz Beograda, što ste Vi činili. Dupla hrabrost.
– Pa jeste. Vjerujem da sam bio na nekim Šešeljevim spiskovima, ali mi se ništa nije desilo. Poslije sam razmišljao da me spasilo moje zanimanje. Znate ono da primitivni ljudi, indijanci, ne diraju lude, a većina ljudi misli da su glumci ludi. „Pusti budalu neka priča šta hoće, glumac”, kažu. I zato sam nekako i to racionalizovao, prihvatio i razumio i počeo sam da pričam, manje se plašeći, vjerujući da indijanci neće ludaka dirati.
Iza Vas je mnogo glumačkog i pedagoškog rada. Gdje u Vašem slučaju završava glumac, a počinje profesor?
– Nikad se nisam smatrao samo glumcem, već sam još mnogo toga drugog. Kad je krug zanimanja i određenja u pitanju, deset, 15, 20 posto sam glumac, a sve ostalo sam bio profesor. Glumio sam samo onda kad sam mogao nesmetano da odem s Akademije, da moje odsustvo ne remeti nastavu. Izlazilo mi se u susret i snimio sam mnogo toga, ali sve je bilo podređeno pedagogiji.
Desi li se nekada da se ne možete sjetiti svih svojih uloga, naročito onih s početka karijere?
– Bude i toga. Gledam neki insert na televiziji i odjednom vidim sebe. Komedija s Batom Živojinovićem, skačemo s mosta u vodu. Pitam se: „Zašto to skačemo, koji je ovo film?”. Nemam pojma ni kad je sniman ni o kojem filmu je riječ.
Kao njegov kolega imali ste priliku bolje upoznati Batu Živojinovića. Čime naročito objašnjavate činjenicu da je igrao u svim filmovima koji su snimani u bivšoj Jugoslaviji? Bilo je i drugih sjajnih glumaca, ali nisu uvijek bili u podjelama.
– Jeste, i pritom je napravio nekoliko sjajnih uloga. Osim ovih „Neretva, Sutjeska, Valter…”. Svojevremeno sam mnogo radio s njim. Čak smo i neke tri komedije u nastavcima snimili. Kad sam jedne prilike pitao: „Čekaj, kako Bata ima ovoliki honorar, a ja ovoliki?”, rečeno mi je: „E, pa burazeru, moraš da shvatiš da je pola finansija za ovaj film on našao”. Još tada. On dođe negdje, pozdravlja se odmah s ljudima, tapše s njima, slika se, potpisuje im se, dok sam ja bježao od toga na svaki način. Bio je vrlo komunikativan, aktivan, neposredan, i moglo bi se reći čak i dobar čovjek, za razliku od nekih drugih koji su u to vrijeme snimali koliko i on. U jednom momentu sam ga i izbjegavao, a sva sreća, izbjegle su nas i situacije i pozivi. Više nas nisu zvali da zajedno radimo, jer meni se nije dopadalo kad je ušao u Socijalističku partiju i kad je postao neka vrsta ministra.
Kad ste ga zadnji put vidjeli?
– 1992. godine. Na Bulevaru revolucije u nekoj prodavnici namještaja on i žena su kupovali sinu namještaj, nailazio sam tim putem, virio u izloge, nisam imao prebijene pare, vidim njih dvoje unutra, uđem, pozdravimo se, i to je bilo naše posljednje viđenje. Od tada do njegove smrti ga nisam vidio, kao što s Kusturicom nisam progovorio riječi od 90., ili 91. godine.
Zašto?
– Pa nismo se sreli.
A da se sretnete?
– Bilo je prilike, ali smo to izbjegli. Šta ja da kažem? U Herceg Novom vidim on ide jednom, a ja drugom stranom ulice. Okrenem se izlogu, on se okrene svom sagovorniku i prođemo.
Njega ne mogu da pitam, ali zašto Vi izbjegavate susret s njim?
– Neću da pričam. Svi pričaju o njemu. Ispričat ću vam zašto ne razgovaram. Imam neki stančić dolje na moru. Ovi što su ga pravili nisu dobro uradili pločice u kuhinji. Zamolim ih da mi nađu majstora i pločice da to popravim i oni mi pošalju nekog keramičara. Stražarim, nadgledam kako radi, pričamo i kaže on meni: Znate li vi da sam ja prvi osuđeni ratni zločinac u Bosni”. „Kako!?”, pitam ga. I tako on meni ispriča da je bio u Njemačkoj, pa došao u Foču, tamo se angažovao, zatim razočarao, zašto, ne znam, on zna. Onda je napustio sve to, otišao u Njemačku ili Austriju nisam siguran, tamo su ga prepoznale izbjeglice iz Foče, prijavile, Nijemci ga uhapsili, ponudili Haagu, Haag rekao: „To je sitna riba, mi se samo s velikim bavimo. Vi ga sudite ako hoćete”. I oni ga osude na četiri godine, on odleži, vrati se, dođe u Crnu Goru…
I ja to pričam svojoj ženi i bratanici, a one me, znajući kakav sam, pitaju šta sam uradio. Nisam ništa, kažem im. Pitao sam ga hoće li kafu. Šta biste mu vi radili? Idi čovječe svojim putem, nosi to breme sa sobom ako ga imaš uopšte. Ja sad da vrištim i da te učim pameti, čemu? Kako? Koga da naučim pameti, ako se ne slažem s njim? Kusturicu? Nema šanse, niti ću to pokušati. To je njegov izbor, koji djelimično i razumijem. Mene su logično mogli svrstati po tome ko su mi otac i djed u Srbe, ali ja to nisam dao. Nisam vaš. U tome ne učestvujem. Kusturica se nije dao instrumentalizovati za Alijinu stvar, nisam tvoj i ne učestvujem u tome, ja sam svoj, međutim, on je, nažalost, otišao u jednu potpunu suprotnost. Umjesto da bude jedno ili više toga u sebi zajedno, on je odabrao da bude drugo. Ja mislim da sam bolji. Ali, nisam po volji ni jednima ni drugima. A on jeste po volji jednima. Nosaju ga k’o malo vode na dlanu.
Zar nemate, ipak, Vi veći kapital?
– Koji? U Bosni 107 eura penzije, za ono što sam radio na Akademiji. Koji je to kapital? U Srbiji 80 eura za 17-18 godina rada.
Ako ga materijalno mjerite, onda nemate. Više sam mislila na jedan ljudski kapital.
– Koji će jedni priznati, a neki će me smatrati najvećim idiotom, budalom, zlom koje hoda svijetom. Nikad nisam bio u većini, i to je meni lijepo. Naši se ljudi boje da budu u manjini, a na koju god stranu da se okreneš, u manjini si. Kako god. Vještačko je građenje da čovjek pripada većini. Ti si uvijek jedan jedini i sam.
Mislite da sam uspješan. To ste vi rekli nisam ja. Nisam vam se hvalio tokom intervjua. Evo, nisam pripadao nijednoj naciji, nisam pripadao nijednoj crkvi ili vjerskoj zajednici, nisam bio ni u jednoj partiji nikada, nikada nisam glasao za vlast, pa sam uspješan. Znači, moguće je. Ljudi, ne bojte se. Niste vi vezani za nekakvu naciju, za vjeru, za partiju. Nisu vaši uspjeh i sreća vezani za to, nego za ono šta ćete od sebe da napravite.
Jesu li Vam nudili članstvo u nekoj partiji?
– Uh, do jučer, prekjučer. Ne zanima me. Ne mogu da idem tamo i slušam vrh stranke šta mi kaže, i da gledam jesam li se ogriješio ili nisam. Baš me briga. Uostalom, ovakav kakav sam, mogu danas misliti jedno, sutra misliti drugo, ali nije tako, ja ne mijenjam mišljenja lako. Šta ja imam da mijenjam mišljenje od danas do sutra o – „Ne ubij!”. Kako? To je aksiom. Neko reče da se u interesu nacije može i lagati. Čekaj čovječe, kako je to u interesu nacije? Kako je u interesu crkve da sakriva pedofile, valjda je interesu njenom da razotkrije pedofile i da ih istjera iz crkve.
To ne razumijem. Tako da sam ja velikim dijelom i zbunjen, kako neko ko predaje klasičnu njemačku filozofiju ili antičku filozofiju nije pročitao Sokrata koji kaže da čovjek ne treba da ubija drugog nego sam sebe da sprema kako bi što bolji bio. Zamislite, nisam ga pročitao ili se ne slažem s njim!? Pa što onda to predajem? Valjda to volim. Valjda se slažem s većinom, jer ja se sa starim Grcima slažem, ja ih volim. Kad su me u jednom intervjuu pitali kad ćemo pisati drame o ratu, kažem da će se pisati drame, ali kakve? Kada budemo u stanju kao stari Grci da napišemo dramu Hekuba, u kojoj oni žale kraljicu Troje zbog njene zle sudbine koju su joj oni nanijeli, onda će to biti drama. A dok god mi pišemo drame i kukamo:”Kuku nama šta su nam uradili”, to nije drama. Ova drama kaže: “Kuku nama šta smo im uradili”.
Predajete li još na Umjetničkoj akademiji u Osijeku?
– Ne, više nigdje ne predajem, definitivno sam kao profesor u penziji, a kao čovjek sam slobodni umjetnik.
Prošle godine ste snimali film u Crnoj Gori „Gorčilo, jesi li to došao da me vidiš”. S kakvim entuzijazmom pristupate sad glumačkom poslu?
– Pa, uopšte sa velikim entuzijazmom, a pojedinačno dosta biram i izbjegavam da radim. Kad već odaberem, onda radim iz sve snage. Imam i drugih lijepih zanimanja kojima volim da se bavim. Potrbuške ležanje na selu, naprimjer (smijeh). Volim prirodne ljepote, travu, cvijeće, povrće… Kad ne moram da snimam, najviše boravim na selu, na svom imanju, tamo imam kućicu, baštu, voćke, volim mediteranski ambijent. Ne hvalim Crnu Goru, ni državu ni režim. Hvalim ono što je Bog dao. Ja sam na Cetinju, od mog imanja je manje od pola sata do Podgorice i manje od pola sata do Budve. Za 30 minuta sam na plaži, za 20 minuta skoro na vrhu Lovćena. Supruga još radi, i nas dvoje vikendom pokažemo prstom na kartu gdje ćemo i sjednemo u auto. Tek u 57. godini sam naučio da vozim. Kad sam položio vozački, čovjek koji me učio kaže mi: „Mislio sam da čovjek u tim godinama nikad ne može položiti”. Ali ja sam se zainatio, kažem vam, kad odlučim nešto, to ću uraditi i gotovo.
Bosni nedostaju reperi o tome šta je vrijedno, a šta nije
– Ono što Sarajevu nedostaje i Bosni uopšte, jesu reperi, historijski i savremeni reperi – o tome šta je vrijedno, a šta nije vrijedno. U Zagrebu i Beogradu se tačno i precizno zna ko su Milivoje Živanović, Ljubiša Jovanović, Bojan Stupica, ko je Gavella ili ko je Pero Kvrgić. Pa to su institucije. I to će se znati i dok je Srba i dok je Hrvata. Ovdje izađite na ulicu 999 od 1000 neće znati ko je Jurislav Korenić. A osnovao je dva, tri pozorišta ovdje, režirao je toliko…
Uzak krug prijatelja nastojim još suziti
– Imam vrlo uzak krug prijatelja i nastojim da ga suzim što više. Da ne trošim svoju energiju na one koji to baš i ne zaslužuju, a naročito na one koji apsolutno ne zaslužuju. Prosto ignorišem čovjeka, trpim, trpim i onda presiječem. Ima mnogo ljudi sa kojima ne komuniciram uopšte. Na koje se ne osvrćem.
Pitaju me šta su ti bili otac i djed
– Pitaju me šta su mi bili otac i djed? Moj djed je bio bezbožnik, antihrist što kažu, sve u piću propio, ostalo samo ono što je babi prepisao, u nekom magnovenju, moj otac je bio komunista. Kakve veze to ima sa mnom? Ja imam pravo da izaberem. Danas mogu biti musliman, sutra budista, to je moj izbor preko noći. Javi mi se neki Bog druge vrste i ja kažem doviđenja, zdravo.