Najpoznatiji regionalni punk-rock bend “Hladno pivo” objavio je spot za pjesmu “Dibidus”. Riječ je o pjesmi koja se može protumačiti i kao himna za “mozak na pašu” i čini se, već je doživljena kao favorit s posljednjeg albuma. Na YouTubeu broji više od 150.000 slušanja, dok je na koncertima publika pjeva od riječi do riječi. Videospot donosi priču koja pokazuje kako bi svijet izgledao da imamo priliku staviti „roze naočale”. Bi li bilo dobro ili loše, ostaje na pojedincu da odluči. O “Dibidusu”, fašizmu, nacionalizmu, ljubavi, Njemačkoj…, i drugim aktuelnim temama razgovarali smo prošle sedmice s frontmenom benda Miletom Kekinom.
Za razliku od mnogih muzičara, koji su zbog posla i svirki davno zamijenili noć i dan, Mile je naučio ustajati rano, i za tu činjenicu, kaže, najviše može zahvaliti svojoj djeci, sinu i kćerki.
„Hladno pivo” je poznato po društveno angažiranim pjesmama; no, koliko Vi uopće više vjerujete da na ovim prostorima ovakve ili slične stvari mijenjaju bilo šta nabolje?
– Ne znam koliko jedan spot može nešto konkretno promijeniti, međutim, postoji razlika u sadašnjim i ranijim reakcijama. Nego, ima tu jedna druga stvar, sad, kako je ova desnica ojačala, pokušavaju nam zabraniti smijeh, govoreći kako je smijanje, zapravo, ismijavanje domovine, te da onaj koji ismijava domovinu, zapravo i ne voli tu domovinu i slično. To je sad i jedan svojevrstan pokret, antihumoristički, koji sam uočio da zadnjih godina sve više jača. I dakle, s tom tezom, brkajući satiru i nekakav, po njima govor mržnje prema domovini, oni stvaraju totalnu konfuziju. Kao što rekoh, pokušavaju nam oduzeti i pravo na smijeh. „Hladno pivo” na to neće pristati, i tu i tamo će, ne uvijek, da ne dojadimo s tim, izbacivati spotove, čisto da se čovjek od srca nasmije ovoj našoj surovoj realnosti.
Radite mnogo, ako se pogleda vaša službena internet stranica, može se vidjeti da ste ovog ljeta rasprodat bend. Sama činjenica da živite od muzike, govori dovoljno o vašem statusu. Kakav je osjećaj biti u prilici u srednjim godinama, živjeti komotno od muzike, od koncerata?
– Bavljenje muzikom u ovom dijelu Evrope nije baš nešto što ti u tom smislu može osigurati opuštenost. Mi živimo od muzike, ali da nam je svejedno i da nam kapaju toliki tantijemi gdje sebi možemo reći: „Eh, sada ako i ne radimo narednih pet, šest godina, nećemo to finansijski osjetiti”, to nije slučaj. I dalje moramo biti mnogo na putu i raditi nove pjesme te biti u krajnjoj liniji zanimljivi i sebi i dugima, da bismo mogli ovo raditi. Ove godine ćemo mnogo svirati, prvi put mogu najaviti naš koncert u Temišvaru, pokušavamo malo izaći iz ex-yu okvira. Također se krećemo i prema Zapadu, gdje, zahvaljujući politici naših stranaka, sve više mladih ljudi traži sreću.
Čime objašnjavate svoju trenutnu popularnost?
– Valjda tu i tamo i dalje znamo pogoditi u žicu, u ono što ljudi žele čuti. Osim toga, jako je malo bendova koji njeguje story telling trenutak, koji, dakle, u svojim tekstovima priča priču koja ne koristi pretjerano komplicirane metafore. Recimo, naši tekstovi su svima shvatljivi, lako se poistovjetiti s njima, a na trenutke, evo konkretno u pjesmi „Dibidus” koristimo jedan melos prilikom kojeg čovjeku dođe da razbije čašu i da se dobro proveseli. I to je isto jako bitno. Naši koncerti nisu samo puni nekih političkih poruka, već i poruka ljudima da se trebaju smijati, veseliti i ponekad „udariti brigu na veselje”, a ne samo razbijati glavu teškim temama.
Pjesma koja je pobudila pažnju publike, a koju ste otpjevali sami bez članova benda je „Ja nisam vaš”. Fašizmu, kome se kroz stihove “Ja nisam vaš, nisam vaš od glave do pete, ja nisam vaš, moji su dobili ’45”, snažno odupirete, budi se posljednjih godina u Evropi. Kako to objašnjavate?
– Pjesma je bila moj odgovor revizionističkim tendencijama, koje uočavamo pogotovo u ex-yu, gdje se sada pokušava ublažiti fašistička ideologija, s njom i nekakvi ustaški i četnički pokreti i svemu tome slično. Ja bih htio da moje dijete ima vrlo jasan stav u vezi s fašizmom i antifašizmom, da shvati šta je crno, a šta bijelo, i da zna da su današnja Evropa, u krajnjoj liniji i ovaj dio svijeta, stvoreni na pobjedi nad najvećim zlom koje se dogodilo u 20. stoljeću.
Htio bih da stvari tu budu jasne, jer čini mi se da jako puno mladih, pogotovo onih koji sada izlaze iz školskih klupa, ne znaju ko je tu na kraju bio dobar, a ko loš, jer se sve trpa u isti koš.
To je ono što kod nas, recimo, HDZ pokušava prodati – da je sve bilo totalitarizam, positovjećujući dva pojma kao što su antifašizam i komunizam. Amerikanci su bili antifašisti, ali nisu bili komunisti. To treba razjasniti. Uvijek sam bio na strani antifašizma, a nikad nisam bio komunist. Mene ta ideologija nikad nije zanimala. Rođen sam u Njemačkoj, tamo sam odrastao, ali bojim se da se klincima danas sve zbrkalo u glavi i da oni zbog toga neće znati jednog dana, kad budu gledali nekakav film o Drugom svjetskom ratu, za koga treba navijati ako nastavimo ovako. Sa svojom pjesmom sam te stvari htio dovesti na čistac, i mislim da sam u tome uspio.
Ostavimo sad nacionaliste, fašiste i njima slične nek malo miruju, a mi relaksirajmo razgovor. Kada želite sav spektakl koji prati jednu karijeru, nastupi, intervjui… staviti na off, šta radite?
– Prvo sam mislio da je taj sport razbibriga za praznoglave, ali on uopće nije glup, ako se njime baviš rekreativno. Trčim i igram mali nogomet s društvom. Imam i jednog psa.
Nije to Vaš odbrambeni mehanizam od godina koje neminovno sustižu?
– Nemam za novog Posrchea pa moram nekako drugačije preživjeti tu krizu srednjih godina, te sam zbog toga nabavio psa (smijeh). Izabrao sam jeftiniju varijantu.
Sa suprugom Ivanom imate dvoje djece. Šta najbolje čuva brak?
– Mislim da je najbolje za brak ako supružnici, naravno, uspiju napraviti takvu kombinaciju, da bez obzira na djecu, barem jednom sedmično izađu sami. S vremena na vrijeme zajedno se napiti, isto nije loše.
Koja čašica Vas obara s nogu?
– Volim popiti dobro pivo, a sve žešće od toga mi nije dobro.
Jesu li Vaši roditelji željeli da budete bolji od njih?
– Mislim da je želja svakog roditelja da njihova djeca budu obrazovanija od njih, da budu bolji ljudi, da imaju ljepši život, da su manje nervozni, a više smireniji i pametniji.
Živjeli ste u Njemačkoj, potom u Tuzli, a naposlijetku i u Zagrebu, gdje i počinje Vaš muzički razvoj. Koliko često se pogledate u ogledalo i kažete sebi: Što je meni trebao povratak na Balkan?
– Naravno da čovjeku prođe kroz glavu šta bi bilo da je bilo, ali ako kreneš od toga, gdje ćeš stati? Nije mi žao što sam se vratio krajem osnovne škole, jer sam se htio vratiti. Ovdje sam, ipak, uspio od svog hobija napraviti posao, i obrnuto. To je jedna velika privilegija koje sam svjestan. Pitanje je, možda, bi li to bilo tako u Njemačkoj, ili bih ostao raditi kao moji roditelji što su radili u nekim firmama na pokretnoj traci. Oni su bili tipični gastarbajteri, bavili su se fizičkim poslovima u Njemačkoj, gdje su došli iz siromaštva i zato ja i nisam veliki nostalgičar da tako kažem, jer su moji roditelji bježali iz te Jugoslavije trbuhom za kruhom.
Zato ne žalim za komunizmom, jer sam svjestan da to baš nije bilo tako sve sjajno, kao što se mi volimo sjećati. Neke stvari su definitivno bile bolje, ali jako puno ljudi je, kao i sada, bježalo vani trbuhom za kruhom. Tako da ne, ne kajem se, htio sam se vratiti, misleći da će konačno doći to bolje vrijeme, da će biti normalnije… Međutim, sada mi se čini kao da se ubrzano vraćamo unazad u neke crne devedesete s retorikom, s nekakvim licima koja se opet pojavljuju niotkuda na ekranima, i to me brine i to me ponekad, kako da kažem, baci u nekakvo malodušno stanje uma, a to nije niti kreativno niti dobro.
Kad ste se pomirili sa svim svojim nedostacima?
– Nisam još. I dalje smatram svakog prvog dana Nove godine da ću biti pametniji i da ću neke svoje nedostate ukloniti. Što bi se reklo: “Svakog dana u svakom pogledu sve više napredujem”.
Kad pakujete kofere za Bosnu?
– Najbolje je da nas publika prati na Facebooku, u taj dio rasporeda koncerata se ne petljam. Ali, mislim da ćemo se ove godine definitivno vidjeti i u Zagrebu i u Sarajevu.
Otkad to pravi rock bend ne smije imati hit?
– Kada smo počinjali da se bavimo muzikom, slušali smo bendove poput „Zabranjenog pušenja”, „Azre”, „Riblje čorbe”, “Bajage”…, sve su to bili dobri bendovi, koji su istovremeno imali i mnogo publike. Njihove stvari smo svirali na gitarama kraj logorske vatre i planirali kako ćemo i mi raditi iste stvari jednog dana kad osnujemo svoj bend i počnemo raditi. Ne znam kad je došlo do teze da pravi rock bend ne smije imati hit, da ne smije biti komercijalan? Mislim da treba biti komercijalan, ali da treba zadržati svoju prepoznatljivost. To je ono što mi hoćemo, želimo rock’ n’ roll približiti ljudima koji možda nisu slušali takvu vrstu muzike, ali koji će se naći u nekoj našoj pjesmi prije nego što će se naći u nekom narodnjaku.
U crkvi ne tražim Boga
– Otkako se crkva počela petljati u politiku, a to je već jako dugo, ja je zaobilazim. Mislim da je mnogo mojih prijatelja, koji su vjernici, također uvidjelo o čemu se tu radi, te također tamo ne traže Boga.