Sarajlija s prebivalištem u Švedskoj, na ovogodišnjem SFF-u oduševio je publiku filmom „Moja tetka u Sarajevu“ u čijim se dijelovima može pronaći svako od nas. Spomenuti film bio je povod za priču s ovim talentiranim rediteljem s kojim smo se vratili u dane prijeratnog perioda, nostalgične trenutke ali i osvrnuli se na štokholmsku svakodnevicu
FOTO: Admir Kuburović
Možete li zamisliti 50-godišnjeg Bosanca koji nije dolazio u rodnu zemlju od momenta kada je napušta kao izbjeglica. Njegov jedini kontakt s BiH se sastoji od slanja novca ženi koja se brine o njegovoj staroj tetki. Njegova 18-godišnja kćerka, koja živi s mamom, želi upoznati svoje bosanske korijene i odlučuje putovati u Sarajevo. Fantastičnu priču gdje su otac i kćerka na putovanju, u potrazi za identitetom i zajedničkom historijom, Goran Kapetanović (41) uradio je zbog svega onoga što je proživio u svom rodnog gradu do ’92. godine.
Filmski ste reditelj za kojeg Bosanci, ali i Šveđani, imaju samo riječi hvale. Nakon premijere filma „Moja tetka u Sarajevu“ na ovogodišnjem SFF-u, vaše ime se urezalo u pamćenje svih ljubitelja dobre priče. Čime ste bili vođeni kada ste „stvarali“ ovo djelo?
– Nekad treba proći mnogo vremena da se neke stvari ispričaju. Potrebna je određena distanca, kako bi se stvari sagledale s prave strane. Rumunima je, recimo, trebalo 30 godina da počnu praviti svoje filmove o ratovima koji su se dešavali. U mom slučaju su prošle 23 godine nakon čega sam dobio snagu da napravim ovu priču, ali iz švedske perspektive.
Nakon što su me moja djeca počela ispitivati odakle sam i kakva je moja rodna zemlja, shvatio sam da je mnogo takvih porodica u kojima se djeca raspituju o korijenima roditelja. Neki pričaju bajke, neki istinu, neki su angažirani da nauče i jezik, a ja sam odlučio da uradim film. Imam dvoje djece od devet i 12 godina, koji su bili znatiželjni, pa su, vjerovatno, oni i zaslužni za stvaranje ovog djela.
Šta im pričate kada se raspituju za Vaš rodni kraj?
– Odrastao sam ovdje u lijepim vremenima, koncentrišem se na lijepe stvari, pa sam im samo to i pričao.
O ratu im niste pričali?
– Ne, komplikovano je. Ne razumiju. Živim sa Šveđankom i kada dođe do priče o ratu, vrlo malo ljudi pokazuje interes da sazna šta je, zapravo, bilo. Kad priča krene dublje, onda znaju reći: „ma to je vaš problem“, i nikad niko ne uđe u dubinu toga. Vrlo teško je za objasniti. Na neki način nisam htio da ih opterećujem, ali počeo sam da ih upoznajem s pričom o religiji, ratovima generalno, o sistemima.
Jesu li bili zainteresirani da nauče bosanski jezik?
– Razumiju šta pričam, ali ne govore. Majka im je Šveđanka pa se u kući priča maternjim jezikom. Da bi se neki jezik naučio, treba se njime što više služiti, a ja u kući nemam s kim pričati na bosanskom. U tim godinama je vrlo važno da se ne razlikuješ od drugih ljudi, naročito u školi ili vrtiću, pa su možda i zato imali barijeru oko učenja.
Da se vratimo na film. Oni koji su ga gledali izvlačili su razne poruke. Koja je osnovna?
– Ako se ne ide do kraja s historijom i ako se s njom direktno ne suočimo, ne možemo ići dalje. Dodir s osjećanjima i sukobljavanje s prošlošću, kako bismo imali budućnost, to je osnovna poruka. Ovo je švedski film, rađen za tamošnju publiku i mogao sam se fokusirati na mnogo drugih stvari, ali sam ciljano želio auditoriju u zapadnom svijetu objasniti neke situacije. Pojednostavio sam i svjesno išao na to da napravim nešto što oni mogu razumjeti. Film je u švedskim kinima dobio odlične recenzije.
Vi ste se i suočili i krenuli dalje. Do 1992. godine živjeli ste u Sarajevu. Šta pamtite iz tog perioda odrastanja?
– To je relativno kratak dio mog života, ali je zasigurno i jedan kojeg ću pamtiti po dobrom. Izlasci, prijatelji… Živio sam na Otoci i na Bjelavama, a mjesta koja sam posjećivao su „Kuk“, „BB“, „Sloga“. Pokupio sam najbolje sarajevske fore i šarm. Ne postoji bolja škola od sarajevske ulične. Nijedan univerzitet vam ne može dati to znanje. Odrastanje su mi svakako obilježili muzika i film.
Tad ste već bili zainteresirani za film?
– Jesam, ali nakon što sam došao u Švedsku tek onda sam shvatio kako želim mnogo toga ispričati i odlučio sam se za film. To je bio najbolji način da ispoljim sva osjećanja.
Dolazite u Švedsku i kako dalje teče Vaš životni put?
– Dolazim kao izbjeglica s porodicom, misleći da ćemo ostati samo sedam dana, dok se ne smiri situacija u Sarajevu. Otac ostaje ovdje i nakon izvjesnog vremena postalo je jasno da će rat potrajati. Znali smo kako je vrijeme da tražimo krov nad glavom i počnemo novi život. Bilo mi je bitno naučiti jezik i što prije se prilagoditi. Čudni su to instinkti i ta borba za preživljavanjem. Odrastali smo po šumama, kampovima i bilo je jako teško. Moj osnovni zadatak je bio ući u društvo i završiti fakultet. Nakon pet godina završio sam historiju umjetnosti i sa 26 godina sam aplicirao na Akademiju u Stockholmu. Iako primaju samo četvero ljudi, svake dvije godine, uspio sam ući i stekao sam dobro obrazovanje.
Kakav život nudi Švedska u odnosu na BiH i koliko ste Vi zadovoljni životnim uslovima?
– Meni je uvijek bio bitan sistem. Ako znaš nešto raditi, cijene te i imaš privilegije. Niko te ne pita ko si i šta si. Plaćam porez i znam da se moje dijete, školuje od mog novca. Zdravstvo je odlično i živim u lijepom sistemu gdje mogu kontrolisati svoj život.
Ovdje je mnogo onih koji žive za odmor u Bosni i ne žele biti dio Švedske. Na ljudima je da odluče kakav život hoće živjeti. Biti dijelom tamošnjeg sistema podrazumijeva čitanje njihove štampe, odlazak u pozorište i učestvovanje u svim segmentima društvenog života.
Cijeni li se tamo ono što ljudi iz BiH rade? Imate li jednake šanse za dokazivanje?
– Naravno. Ministrica u Vladi Švedske je bila iz Bosne. Imamo ljude o kojima niko ne priča, a prave predobre stvari tamo. Imali smo isti sistem obrazovanja i ne razlikujemo se u tome od Šveđana. Dobili smo priliku raditi šta god poželimo samo ako to znamo raditi. Podjednaki smo i imamo iste šanse kao i oni. Štaviše, guraju nas posebno u nekim segmentima, da bismo bili bolje za društvo, a i da bismo se osjećali ravnopravno.
Njegujete li prijateljstva s nekim od bh. umjetnika iz svijeta filma i postoji li neko čiji rad posebno ističete?
– Amra Bakšić-Čamo mi je najviše pomogla u vezi s filmom „Moja tetka iz Sarajeva“. Prijatelj sam s Danisom Tanovićem, kojeg sam upoznao prije 10 godina u Stockholmu. Ne smijem izostaviti sve te divne ljude s kojima sam radio ovaj film na setu u Sarajevu. Cijeli mjesec smo proveli skupa, ekipa od 40 ljudi je bila tu. Takve profesionalce još nisam upoznao. Posebno ističem rad Danisa Tanovića, volim njegov entuzijazam. Jasmilu Žbanić također cijenim. „Kod amidže Idriza“ mi je najdraži film i cijela ta ekipa je odlična.
Šta nakon ovog filma imate u planu?
– Radim dugometražni film, koji će biti ujedno i moj četvrti. U novembru ove godine počinje snimanje i riječ je o velikoj produkciji. Film je dansko-švedski, a snimat će se u Copenhagenu. Bit će to predivna priča o mehanizmima rata kroz dječiju prizmu. Nadam se da ću se iduće godine, s tim filmom, opet predstaviti publici na SFF-u.
EKIPA ZA MEDALJU
Glavne uloge u filmu „Moja tetka iz Sarajeva“ tumače Milan Dragišić, nominovan za švedskog Oscara za ulogu u filmu “Jedi, spavaj, umri”, i Julia Ragnarsson, jedna od najmlađih zvijezda švedske kinematografije, te glumci iz BiH Sadžida Šetić, Irena Mulamuhić i Izudin Bajrović. Film je nastao u kolaboraciji između Chinema Film Sweden AB (Švedska) i SCCA/pro.ba (BiH), a podržao projekt Moving Sweden i Švedski filmski insitut.