Jedan je selfie, na prvi pogleda naivan i banalan kao i svi selfiji, izazvao jezu širom svijeta. U mondenskom Dubrovniku susrele se navodna djevojka Vladimira Putina i kćerka Donalda Trumpa, potencijalnog predsjednika Amerike. Slijedi li nam budućnost u kojem će američki i ruski poglavica biti “zakleti neprijatelji”, ali samo za javnost, te u stvarnosti dijeliti svijet na svoje zone interesa? Moguće. O takvoj je budućnosti pisao George Orwell. Pasusi iz njegovih knjiga danas plaše i izazivaju upitnike iznad naših glava i zebnju zbog budućnosti koja nije obećavajuća.
Sretna nova 1984.
George Orwell, pravim imenom Eric Arthur Blair (1903.-1950.) nije živio dugo, umro je mlad, u 46. godini života, od tuberkuloze. Iza njega nije ostao veliki književni opus, tek nekoliko knjiga. I pored toga, Orwell se danasa smatra jednim od najvećih književnih imena modernog doba. Najveći pisci, a Orwell to apsolutno jeste, od onih velikih se razlikuju po tome što ih ponovo otkrivaju nove generacije čitatelja i što svakih nekoliko decenija bude otkriveno neko novo značenje sakriveno između korica njihovih knjiga.
Kada je prije otprilike 32 godine bila i prošla “realna” 1984. godina, ona u kojoj je svijet gledao Olimpijske igre u Sarajevu i Los Angelesu, svijet je odahnuo. Predviđanja iz intrigantnog djela Georgea Orwella o svijetu totalitarizma nisu se ostvarila. Bar se tako činilo. Iako odavno mrtav u doba olimpijske 1984., Orwell je bio vrlo aktuelan. Njegove knjige su prodavane kao nikada prije, o njemu je govoreno na naučnim skupovima, a svoj doprinos sjećanju na pisca koji nas je upozoravao na opasni svijet budućnosti dala je i pop muzika. Somenute godine tada popularna grupa „Eurythmics” izdala je album naziva “Za ljubav Velikog brata”. O Velikom bratu, očima koje nas stalno prate, Ministarstvu ljubavi i običnom čovjeku čiji život ništa ne znači, te godina pjevali su David Bowie, Judas Priest, Radio Head… Tridesetak godina kasnije, Orwelova “Osamdeset i četvrta” aktuelnija je nego ikada prije.
– U poređenju s današnjom, sve historijski poznate tiranije bile su mlake i neefikasne. Vladajuće grupe su uvijek u izvjesnoj mjeri bile zaražene liberalnim idejama i zadovoljne da stvari ostave nedovršenim, da vode računa samo o tome šta njihovi podanici čine, ne interesirajući se za ono šta misle. Prema savremenim mjerilima, čak je i srednjovjekovna katolička crkva bila tolerantna ustanova. Razlog za ovo je djelomično i to što u prošlosti nijedna vlada nije mogla stalno nadzirati svoje građane. Štamparije su umnogome olakšale manipuliranje javnim mnijenjem, a film i radio su taj proces unaprijedili. Razvojem televizije i njenim unapređenjem, koji je omogućio da jedan isti aparat istovremeno prima i odašilje, došao je kraj privatnom životu. Svaki građanin, bar onaj dovoljno važan da bi trebao biti pod nadzorom, mogao je 24 sata dnevno biti pod pogledima policije i zvucima propagande, dok su svi ostali putevi komunikacije bili zatvoreni. Prvi put je postala stvarna mogućnost da se iznudi ne samo potpuna pokornost volji države, nego i potpuna istovjetnost mišljenja o svim pitanjima – piše Orwell u svojoj “Osamdeseti i četvrtoj”.
Orwell na mnogo mjesta u svojoj knjizi spominje uređaj naziva telekran. Telekran se nalazi na javnim mjestima kao što su parkovi, u kancelarijama i u domovima, kao što je stan glavnog junaka Winstona Smitha, službenika u zastrašujućem Ministarstvu istine. Osim ove institucije, zadužene za širenje laži u postapokaliptičnom Londonu, postoje i Ministarstvo ljubavi za širenje mržnje i mučenje, Ministarstvo mira, koje se bavi ratom, Ministarstvo bogatstva, koje se bavi smanjivanjem životnih uvjeta svojih građana na najnižu razinu na kojoj mogu preživjeti), te najstrašnija institucije od svih, Policija misli.
– Iza Winstonovih leđa isti glas s telekrana blebatao je o sirovom gvožđu i premašivanju devetog trogodišnjeg plana. Telekran je istovremeno primao i emitirao, mogao je uhvatiti svaki zvuk – jači od vrlo tihog šapata – koji bi Winston proizveo. Štaviše, Winston se, sve dok bi ostajao u vidnom polju kojim dominira metalni pravouganik, mogao ne samo čuti, već i vidjeti. Naravno niko nije mogao da zna da li ga baš u ovom trenutku nadziru ili ne. Koliko često se i po kojem sistemu Policija misli uključivala na pojedine kanale, moglo je samo da se nagađa. Bilo je moguće da ona čak neprekidno nadzire svakoga. U svakom slučaju mogla je da se pojavi kad god poželi, na bilo čijem kanalu. Da se živi, moralo se i živjelo se po navici koja je prerasla u instinkt, pretpostavljajući da svaki zvuk čuje, i osim u mraku svaki pokret vidi – opisivao je Orwell zastrašujući svijet kraja 20. stoljeća, svijet apsolutne kontrole.
Iz današnje perspektive neke vizije Georgea Orwella su fantastično tačne. Te 1949. godine, kada je na svjetlo dana izašla “Osamdeset i četvrta”, televizija je bila tek zanimljiva novotarija, igračka kojoj mnogi nisu predviđali bilo kakvu budućnost, ne sluteći kakvu će ona revoluciju izazvati u našim životima. O internetu i web kamerama te 1949. nije bilo ni govora. Danas skoro svaki dom ima tanki plazma ili LCD TV, u pravilu povezan s internetom, s mogućnošću dodavanja interaktivne kamere i glasovne komande. Od neugledne, kabaste, drvene kutije, televizor je postao pametni uređaj. Problem je u tome što su današnji televizori pametniji nego što bi trebalo i neko tu njihovu “pametnost” može lako upotrijebiti u svoju korist, a našu štetu.
– Obratite pažnju da ako vaše izgovorene riječi uključuju lične ili povjerljive informacije, te informacije mogu biti među informacijama koje su snimljene i transferirane Trećoj strani kroz uslugu prepoznavanja glasa – objavio je Samsung početkom prošle godine, upozoravajući kupce svojih uređaja da paze šta pričaju u vlastitoj dnevnoj sobi.
Lajk za Velikog brata
Svaki uređaj povezan na internet danas se prati na ovaj ili onaj način. Neko i negdje ima evidenciju šta smo i kada gledali na našem TV-u, kakve smo internet stranice pratili, kakvu smo muziku slušali, šta smo lajkali na FB. Baš onako kako je Orwell i predvidio, moderni “telekran”. TV uređaji mogu i primati i slati sadržaj, naravno i mimo naše volje. Pojedini LG TV uređaji šalju informacije trećim licima čak i kada su ugašeni.
Zvučnik našeg televizora bez problema može postati i mikrofon. Nedavno je objavljeno da Google snima apsolutno sve što kažemo u blizini naših uređaja kao što u laptop, tablet ili mobitel. Facebook prati naše raspoloženje, može čak ocijeniti da li smo trudni ili gladni, zna da li mobitel držimo vodoravno ili uspravno, te bilježi i pamti sve lokacije na kojima se krećemo. U Rusiji, Turskoj, Iranu, Indiji, Kini ili Tajlandu internet je sve samo ne slobodan i vlasti kontroliraju svaki kilobajt internet saobraćaja, prateći svaki korak koji pojedinic čini u online prostoru. Jedan pogrešan lajk na opozicionu FB stranicu i slijedi dugogodišnji zatvor.
Dakle, živimo u svijetu koji možemo nazvati “orwelijanskim”, svijetom u kojem neko zna kako se osjećamo, o čemu pričamo u našoj sobi, o tome šta novinar “Azre” tipka na svom laptopu, šta volimo gledati na svom TV ekranu, kuda volimo šetati i ko su naši prijatelji, te o čemu pričamo s njima. Živimo u svijetu u kojem, zapravo, više ništa nije naše, pogotovo nešto što bi mogli nazvati intima i privatnost našeg doma koji više i nije naš, kao što i telefonski razgovori nisu naši, jer prati ih neko treći, kao što i taj neko treći zna kuda putujemo našim automobilom ili zna koliko novca imamo. Švedska je nedavno zabranila upotrebu gotovog novca, što znači da ni naš novac više nije naš. Veliki brat, taj sveprisutni “brko”, ima nas u šaci i pod lupom. Jedino što možemo poželjeti jeste ili da je Veliki brat raspoložen ili da gleda nekog drugog.
Istazija, Okeanija, Eurazija
Orwell je bio zakleti socijalist, no nije imao ni najmanje razumijevanja za tiraniju koja je vladala u Staljinovom SSSR-u i zemljama navodne “narodne demokratije”. Borio se u Španskom građanskom ratu, odakle je pobjegao kada su ga staljinisti u Barceloni optužili za trockizam i navodnu izdaju. Orwell je bio veoma razočaran onim što je saznao o životu u SSSR-u. Sistem u kojem je vladala svemoćna Partija, ona koja sve zna i sve može sa svemoćnim vođom, tajnim policijama, friziranjem historije, ispiranjem mozga običnim ljudima, fabriciranjem neprijatelja, te nevjerovatnom industrijom laži i obmana, nije ono što je Orwell želio vidjeti na sceni u svojoj zemlji. Orwell je tridesetih godina prošlog stoljeća, kao vatreni fan Lava Trockog, bio žestok protivnik staljinizma, stalno dolazeći u sukob s engleskim komunistima. Kao inteligentnom čovjeku bilo mu je apsolutno jasno: politički sistem u SSSR-u bio je sve samo ne socijalizam. Ironično, Orwell je nakon toga bliskim prijateljima izjavljivao da on socijalizam voli još više. Šta je mislio pod tim, nikada nije do kraja razjasnio. Uglavnom, engleski komunisti mrzili su ga iz dna duše, a i on je prezirao njih.
U knjizi “Osamdeset četvrta” on društveni sistem koji vlada u utopijskoj postapokaliptičnoj Engleskoj naziva “EnglSoc”, odnosno engleski socijalizam, s moćnom partijom na čelu društva, klasom odabranih partijskih službenika, uskim krugom oko Velikog brata i masom “prola”, običnog svijeta koji živi u “barakama nalik na kokošinjce”, te nema druge zabave osim piva, kockanja i nogometa. Kasta partijskih vojnika, uključujući i samog glavnog junaka romana, živi u prljavim betonskim zgradurinama, hraneći se uglavnom kupusom, snalazeći se na crnom tržištu za banalnosti kakve su žileti i pertle. U Orwellovoj knjizi London je treći grad “Okeanije”, super – države koju čine Britanija, Irska, zemlje Sjeverne i Latinske Amerike, južna Afrika, Indija, Australija, Indonezija i Novi Zeland. Okeanija neprekidno ratuje s Eurazijom (Evropa plus Rusija, plus Turska, plus Centralna Azija) ili Istazijom (Kina, Koreja, Japan, Filipini) ili je njihov saveznik.
Od tog vremena otprilike, rat je trajao doslovno bez prekida, mada strogo uzevši, nije uvijek isti rat u pitanju. Trenutni neprijatelj je uvijek predstavljao apsolutno zlo, iz toga je proizilazilo da je bilo kakav kompromis s njim nemoguć, bilo u prošlosti, bilo u budućnosti – opisuje Orwell geopolitičku situciju u svijetu u zamišljenoj postapokaliptičnoj 1984. godini.
Orwellova geografija
Danas, u realnoj i ponekad filmski nevjerovatnoj 2016. dešavaju se neke čudne pojave na svjetskoj političkoj sceni, Turska okreće leđa Americi, te postaje saveznik Rusije. Evropska unija je na staklenim nogama, ne zbog same ideje kao takve, nego zbog loše realizacije, prije svega birokrati iz Bruxellesa polako postaju svrha sami sebi, uživaju u tuđem novcu i ostatku unije nameću nova pravila, ona koje se često kose sa zdravom pameću, poput zakona po kojem se poruke na popularnom Viberu naplaćuju, kao i poruke komercijanih telekoma i slično. U EU raste popularnost “čvrstog momka” Vladimira Putina, koji svoje fanove ima u Mađarskoj, Češkoj, prostorima nekadašnjeg DDR-a, pa čak i u Francuskoj gdje ga obožava ekstremna desnica. Ne treba zaboraviti da su Angela Merkel i Putin stari prijatelji još iz doba kada je sadašnji ruski vođa bio šef KGB-a u Berlinu, a mlada Angela bila vođa socijalističke omladine DDR-a. Jednog dana, kada Britanija podigne sidro u Bruxellesu i vrati se svom anglosaskom stadu, Evropu bi od neke nove invazije na Normandiju mogli čuvati ruski vojnici. Danas nas ništa ionako ne može iznenaditi.
Na drugoj strani, Putin je popularan i u Americi, gdje ga jako cijeni niko drugi nego kontroverzni Donald Trump, čovjek koji ima bar polovične šanse da za nekoliko mjeseci postane prvi čovjek SAD-a. Prema mišljenju mnogih Trump je personifikacija onoga što je Orwell pisao u svojim knjigama, te ga uspoređuju s likom Napoleona, nadmene svinje iz knjige “Životinjska farma”.
– Zajedno, mi ćemo Ameriku ponovo napraviti velikom i sigurnom – rekao je Trump na dan kada nastaje ovaj tekst, 21. augusta.
Njegova izjava je šuplja, bez težine, ali zvuči zlokobno i “orwelijanski”, kao da je izgovara telekran iz sobe glavnog junaka “Osamdeset i četvrte”. Svijet iz tih knjiga polako postaje uznemirujuća realnost, nažalost.
Postupci koji su odavno bili napušteni i prije više stotina godina, hapšenje bez suda, pretvaranje ratnih zarobljenika u robove, javna pogubljenja, mučenje zatvorenika, uzimanje talaca i raseljavaje cijelih naroda – ne samo da su ponovo ušli u običaj nego su ih i tolerirali, čak i branili ljudi koji su smatrani obrazovanim i naprednim – predviđao je Orwell ono što se sada dešava u svijetu.
Još je jedan broj važan za kraj ove priče. Oni koji su realne i olimpijske 1984. sa olakšanjem pomislili da je Orwell očigledno pogriješio u nečemu, zaboravili su da je slavni pisac predvidio da će totalitarno društvo u potpunosti zavladati 2050. godine. Ako svijet nastavi pravcem kakvim je krenuo, Orwellov svijet iz 2050. bit će svijet u kojem neće postojati EU, UN, sudovi za ljudska prava ili konvencija, gdje neće biti knjiga, biblioteka, škola. Bit će to svijet neslobode, neimaštine, neznanja, velikih i dalekih vođa, velikih riječi, svijet apsolutne represije, kada će zbog pogrešne misli ljudi nestajati bestraga… Bit će to svijet koji će se morati sjetiti da nije uvijek bilo tako i da sloboda nije ropstvo i da istina nije laž i da neznanje nije moć i da Veliki brat nije ni otac nacije, ni naš brat, nego siledžija i lopov s titulom.
Kratak, ali buran život
George Orwell je imao kratak, ali buran život. Bio je avanturist i čovjek bez kompromisa kada je riječ o ljudskoj gluposti i naginjanju totalitarizmu. Bio je sklon humoru te se u vozu ponekad maskirao u orangutana i plašio putnice. Žene su ga voljele, a i on je volio njih. Iako smrtno bolestan, oženio se tri mjeseca prije nego što će izgubiti bitku s tuberkulozom.
Zabranjena knjiga
Staljin je bio vrlo bijesan kada je 1950. pročitao “Osamdeset i četvrtu”, te ju je momentalno zabranio. U Jugoslaviji se knjiga pojavila tek 1977., nije zabranjivana, ali o njoj nije razgovarajno, niti je ponuđeno jedinstveno objašnjenje o čemu ta knjiga govori i koga to ona kritizira. Ljubitelji knjige upoznat će ovu knjigu “tek” u proljeće 1993. putem tada odličnog i vrlo popularnog obrazovnog programa Radija BiH.