Hajrush Ziberi tog kobnog 2. aprila 1992. godine krenuo je na posao u bijeljinski lokal, gdje je radio kao konobar. Do svog radnog mjesta nikada nije stigao. U blizini njegove kuće presreli su ga vojnici Željka Ražnatovića Arkana, prijeratnog beogradskog kriminalca koji je bio na čelu „Arkanovih tigrova“, jedinice čije je ime ledilo krv u žilama. Arkanove jedinice, koje su dan prije zauzele Bijeljinu, ubijale su, mučile i hapsile svakoga s pogrešnim imenom, kao što je bio nesretni Albanac Ziberi. Vojnici su ga tukli svim što im je bilo na raspolaganju, bacali ga sa zgrade kroz prozor i na kraju likvidirali negdje na obali Drine.
Godinama je u Sremskoj Mitrovici bio ukopan kao NN osoba, kasnije je identificiran u Visokom i više od decenije nakon stravične smrti sahranjen u svom rodnim mjestu u blizini Skoplja. Slika na kojoj, tada 23-godišnji Ziberi, s podignutim rukama moli za milost, uz slike ubijenih članova porodice Šabanović, koje Arkanovi vojnici mrtve šutiraju na ulici, obišle su svijet, te se danas smatraju za najstrašnije i najznačajnije fotografije svih vremena. Snimio ih je Ron Haviv, tada mladi ratni fotograf iz New Yorka. Haviv je danas najznačajnije ime svjetske fotografije i veliki prijatelj naše zemlje. Ovoga puta sreli smo ga u Sarajevu. Prvi put za „Azru“ govori o svom poslu, studentskim danima, ali i manje poznatim detaljima iz privatnog života.
Jeste li bili u Bijeljini nakon aprila 1992. godine?
– Jesam, dolazio sam nekoliko puta. Dolazio sam i u posjetu porodici Šabanović, u tu ulicu, da vidim kako izgleda danas. Nedavno smo Lauren i ja tu boravili zbog filma koji snimamo zajedno. Kada vidim to mjesto danas, sve nekako djeluje čudno. Kada sam prvi put bio tamo, ta ulica mi se učinila veoma velikom i s nekom vrlo čudnom atmosferom. U stvarnosti, ta ulica je vrlo mala, džamije tamo više nije bilo i sve je bilo nekako uznemirujuće.
Kada je Hajrush Ziberi podigao ruke, on je, vjerovatno, tražio neku pomoć od Vas?
– Vjerujem da je Hajrush na neki način od mene tražio da interveniram. Ja nisam niti na jedan način mogao njemu pomoći u tom momentu.
Ako zamislimo da smo u to vrijeme u Bijeljini imali društvene mreže, digitalne kamere, bi li to nešto promijenilo?
– Treba znati da sam ja imao sukob s Arkanom, koji mi je tražio film nakon što je Hajrush Ziberi izbačen kroz prozor. Da sam tada imao digitalnu kameru, on bi mogao vidjeti sve fotografije. Tu su bile i fotografije vojnika i onoga što su oni radili. Da je to bili digitalno, izgubio bih sve i vjerovatno bi mi bilo zabranjeno da se vratim na srpsku stranu. Bilo je tu malo odgode, film mi je omogućio da dobijem na vremenu i uradim svoj posao i da se izvučem iz svega toga.
Kada dođete natrag u svoj dom, o čemu razmišljate? O čemu ste razmišljali kada ste se vratili iz Bijeljine?
– Nakon što sam se vratio iz Bijeljine i nakon što sam također ovdje bio u Sarajevu početkom rata, bio sam vrlo frustriran i vrlo razočaran. U tom momentu, svijet je znao da u Bosni počinje rat i ja sam mislio da će fotografije iz Bijeljine natjerati svijet da intervenira. Intervencije, naravno, nije bilo.
U Bijeljini su vojnici znali i vidjeli da Vi fotografirate. Kako su reagirali? Jesu li Vas pokušali zaustaviti?
– Dok su Arkanovi ubijali civile, govorili su mi: „Bez fotografiranja“, ali za mene je to bilo važno. Ranije sam bio u Vukovaru i tamo samo vidio kako srpske paravojne jedinice ubijaju nekoga. Prislonili su cijev puške na moju glavu i rekli: “Ako budeš slikao, ubit ćemo te.“ Tako da tada nisam mogao sačuvati bilo kakav dokaz za to ubistvo. Zato sam sebi rekao, ako se drugi put nađem u sličnoj situaciji, ako ne budem mogao spasiti ljude, dokumentirat ću to što se dogodilo. Čak i kada su Arkanovi vojnici na mene vikali da ne snimam, za mene je bilo vrlo važno da pronađem način kako bih dokumentirao ono što oni rade, što sam bio u mogućnosti bez njihovog znanja. Arkanovi vojnici su znali da pravim fotografiju Hajrusha Ziberija i natjerao sam ih da stanu na moment dok sam slikao.
Zašto ljudi imaju strah od kamera?
– Najprije da kažem zašto mi je Arkan dopustio da radim s njegovim trupama. Ljudi poput njega vjeruju da imaju pravo i to ne dovode u pitanje. Oni žele da svijet kroz fotografiju to i vidi. To je bilo: „Ovo sam ja i ja sam ponosan na ono što se radi i to mora da se vidi“. Ipak, takvi ljudi pogrešno protumače ono što rade i čine ratne zločine. Između mene i Arkana nije bilo nikakvog dogovora i nije trebalo da ga bude. Zašto takvi ljudi dopuštaju da fotografi snimaju ono što oni rade? Možda zato što žele da ljudi vide svijet onako kako ga oni vide.
Nakon svakog velikog sukoba ljudi kažu nikada više? Koliko je u tim momentima važan rad ratnih fotografa i opominjuće slike koje Vi bilježite?
– Mislim da nije moguće da ratna fotografija zaustavi konflikte. Mislim da moj rad ima efekta na nižem nivou, kod pojedinaca, ali također sa slikama iz rata u Bosni i s fotografijama iz Paname, od kojih pravimo film, vidimo utjecaj koji dolazi od tih fotografija. Oni utječu na živote ljudi i na vanjsku politiku, utječu na obrazovanje. Svaki put kada neka fotografija utječe na nekoga, da se iz nje nešto nauči ili da se od nje pokrene neka akcija je velika stvar. Ali, ideja ratne fotografije koja pokazuje kako je svijet brutalan i da će ljudi zbog tih fotografija prestati ratovati, mislim da se nikada neće desiti.
Imate li strah kad raditi svoj posao?
– Svaki put kada pratim neki konflikt, od momenta kada izađem iz svog doma, do momenta kada se vratim, uvijek imam strah. I sada, više nego ikada, kada ljudi, posebno ratnici na frontovima, shvataju snagu fotografija i šta one mogu učiniti, ne samo ja lično, nego i moje kolege, drugi fotografi i novinari, mi smo stoga mete. Oni gađaju glasnike, žele kontrolirati poruke koje se odašilju. Zbog toga je teško raditi ovaj posao, bilo da ste u Bosni, u Libiji, Iraku ili Afganistanu.
Plaši li se Vaša porodica kada odete na svoj zadatak?
– Oni se veoma plaše, ali mi i daju podršku. Vrlo poštuju ono što radim.
Jednom ste rekli: „Ne želim umrijeti zbog fotografije. Želim živjeti još jedan dan i napraviti još jednu fotografiju“.
– Mislim da je danas posebno teško za fotografe da se dokažu i postanu cijenjeni, zato ja ovo radim, kako bi fotografije, ipak, napravile nekakav utjecaj.
Pomaže li Vam u konfliktnim zonama što ste Ron Haviv?
– Ne, to me stavlja u još veću opasnost. U ovom poslu sam jako dugo, uradio sam mnogo toga i ljudi cijene moj rad, tako da se trudim držati pomalo u sjeni.
Kada ste počeli raditi kao fotograf?
– Studirao sam književnost na univerzitetu i prije nego što sam napustio to, iz nekog razloga sam odlučio da budem fotograf. Nisam siguran zbog čega. Zatim sam počeo raditi besplatno za razne novine u New Yorku, učio zanat, upoznavao druge fotografe i s dobrodošlicom primljen u taj novi svijet. Zapravo, tokom krize u Panami, jedan moj kolega mi je dao besplatnu avionsku kartu. Tako sam otišao na taj put i tako sam počeo svoj posao ratnog fotografa.
Panama je bila prvi konflikt koji ste pratili?
– Panama je bila moj prvi ratni zadatak. Imao sam tada 23 godine, nisam razumio mnogo toga, posebno nisam znao za moć fotografije. Tada sam imao priliku pratiti situaciju nakon tamošnjih izbora. Fotografije su objavljivali „Newsweek“ i drugi magazini i novine širom svijeta. Za mene je to bilo vrlo uzbudljivo, jer sam vidio svoje fotografije koje se svugdje objavljuju, ali tako je bilo dok Vlada SAD-a nije na Panamu izvršila invaziju nekoliko mjeseci kasnije. I čuo sam kako američki predsjednik spominje moje fotografije kao razlog za invaziju. Tada sam ratnu fotografiju počeo razumijevati na potpuno drugačiji način. Nije bilo riječi o tome jesam li ja saglasan ili ne s invazijom, nego o razumijevanju da je moja fotografija dio konverzacije. To mi je sve bilo jako zanimljivo.
Kako je porodica reagirala u tom trenutku, kada ste bili u ratom zahvaćenoj Panami?
– Moji roditelji su mi davali podršku. Znali su koliko mi je ovaj poziv važan. Nikada mi nisu rekli: „Ne idi“, ali bio sam zarobljen nekoliko puta gdje je Američka vlada pregovarala o mom oslobađanju, tako da su morali zvati moje roditelje. To je bilo vrlo teško za njih. Mislim da su se do sada navikli na moj rad u ratnim područjima. Oni znaju da radim i druge vidove fotografije. Oni me razumiju.
Kako izgleda prosječan radni dan jednog ratnog fotografa?
– Uglavnom je dosadan s vrlo malo uzbuđenja, tu i tamo. Bit je u tome da ja nisam zainteresiran da slikam vojnike kako pucaju iz oružja. To nije zanimljivo. Zanimljiviji dio je dokumentiranje kako rat djeluje na civile. U ratovima u bivšoj Jugoslaviji ništa nije bilo važnije nego dokumentirati kako rat djeluje na ljude pogođene konfliktom.
Jeste li ikada sebi rekli: „Ja ovaj posao ne želim više raditi… Suviše je opasno“?
– Nisam nikada mislio da potpuno prestanem, ali je bilo momenata kada bih odlučio da neću preći tu ulicu ili ići na neko mjesto, jer je preopasno u tom trenutku. U tim momentima pokušavam biti pametan i pokušavam razumjeti šta je moja uloga te dokumentirati ono što vidim.
Kakve je budućnost ratne fotografije?
– Mislim da će u budućnosti fotografija, posebno ratna i fotonovinarstvo, ostati vrlo važna. Čak i danas, kada svako ima kameru i svako pravi fotografije, praveći arhivu svojih života i svega oko sebe, za ljude kao što sam ja, za novinare, koji imaju jedan pogled koji pokazuje etiku, profesionalni integritet i ideju koliko je važno biti autor, bit će ono što će uvijek biti potrebno. Sve to, uz vjerovanja da ljudski um više vodi razum nego emocija, meni govori da će i fotografija i novinarstvo i ratna fotografija, kao i svi aspekti fotografije, postojati još dugo, dugo vremena.
Znaju li mlađe generacije za Rona Haviva?
– Vjerujem da mlađi fotografi žele učiti. Podučavam na mnogo radionica. Prije nekoliko mjeseci predavao sam u Sarajevu u podučavao mlađe fotografe. Meni je vrlo važno da dolazi jedna nova generacija novinara i priča priču koja je važna.