Sve je počelo 1966. godine na zapadnoj obali SAD-a. Na scenu su stupila “djeca cvijeća”, poručivši cijelom svijetu: vodimo ljubav, a ne rat. Napustili su škole i poslove, ali i udobnost domova, koje su gradili njihovi dobrostojeći roditelji. U potpunosti su odbacili dotadašnji materijalistički način života i okrenuli se svom. Biti u skladu sa sobom, s drugima, s prirodom, to je bio cilj hippieja. Rasne, vjerske, nacionalne, ideološke granice za njih nisu postojale. U odjeći veselih boja, duge, raspuštene kose – simbola slobode i prkosa, uz pjesmu i ples po obalama mora i livadama kročili su u dugo “ljeto ljubavi”, koje je označilo početak socijalnog, političkog i seksualnog oslobađanja u modernom društvu.
Međutim, od ljubavi i pjesme se nije moglo živjeti, a veliki broj života hippieja odnijele su droge u kojima su neumjereno uživali. Do kraja sedamdesetih revolucionarni val se smirio. Ipak, hippiji nisu izumrli. U svakoj novoj generaciji i na svim meridijanima svijeta nađe se poneko dijete cvijeća. Pronašli smo ih i u Sarajevu.
Bila sam metalka
Šesnaestogodišnja Irma Ramić ima svoje ideale. Brani ih i slijedi hrabro i otvoreno, kako samo tinejdžeri mogu. Poziva na mir u svijetu, nenasilje, ljubav, jednakost među ljudima. Ona je hippie. Tako se, kaže, osjeća. A tako i izgleda. Vesela je, otvorena, dobro raspoložena. Optimistična.
Duga, smeđa kosa slobodno joj pada do pola leđa. Široki, šareni džemper je dobila od brata Rijada, a džins jaknu je “zauvijek posudila” od tate Jasmina. Oko desne čizme zavezala je maramu sa peace-simbolima. Odličan “fol”, kažem joj.
-Hvala, i meni je cool, ali to se samo sviđa još mom drugu Amaru i mami – uzvraća s osmijehom.
Pohađa prvi razred Srednje škole primijenjenih umjetnosti Sarajevo, smjer tekstilni dizajn. Svoju kreativnost u budućnosti namjerava iskazati dizajniranjem odjeće za druge. Sada je iskazuje kreiranjem i kombiniranjem vlastite, s hippie pečatom. Upravo je odjeća u početku bila ono što ju je privuklo ovoj subkulturi.
– Ranije sam bila žestoka metalka. I ljudi su me drugačije gledali, iako ja baš i ne obraćam pažnju na to kako me gledaju. S vremenom mi je dosadila ta crna boja i počela sam na ljudima i u izlozima uočavati te cool šarene stvari, otkačene detalje… Shvatila sam da mi se to sviđa i počela istraživati hippie kulturu. Kada sam pročitala kako se živjelo tih sedamdesetih, oduševila sam se. Ti ljudi su bili svoji, nije ih zanimalo šta drugi misle o njima, bili su puni ljubavi jedni za druge… Shvatila sam da sam to ja – priča Irma.
Uslijedila je drastična promjena imidža, koja je podrazumijevala kupovinu, prekrajanje starih stvari, te “pustošenje” roditeljskih ormara.
Vremenska mašina
– Mama Samira je svirala u jednom bendu, tata je bajker i oni su imali mnogo zanimljivih komada odjeće koji su sada moji. Oni mi, također, uvijek kažu da li mi nešto stoji ili ne. Sviđa im se moj hippie stil. A ja? Ja uživam u toj parenoj, komotnoj odjeći koja me ne sputava. Posebno je super ljeti, kada mogu nositi one duge, šarene suknje, mnogo nakita, marame oko glave… Zimi je malo nezgodno, ali opet nađem način da izrazim svoj stil. Mali problem mi pravi kosa. Voljela bih da je kovrdžava, kao što je bila mamina, ali ne. Moja je ravna kao što je bila tatina – kaže sa žaljenjem.
Odlasci na motorijade s tatom su obilježili njeno djetinjstvo, a na njima je upoznala i vršnjake slične sebi. Mnogo mladih hippieja pronašla je putem Facebooka.
– Bili smo u kontaktu dok mi neko nije hakirao i ugasio profil. Sreća pa sam neke od njih ostavila na Skypeu. Voljela bih jednoga dana posjetiti neki od hippie kampova u Americi, izgledaju mi predobro. A sličan planiramo i mi napraviti kada završimo srednju školu. Dotad se nadam da će neko izmisliti time machine, da odem u te ’70. godine, ne bih se nikad vratila iz njih.
Otkrila nam je šta joj se toliko ne sviđa u današnjem svijetu da bi ga mijenjala za neki prošli.
– Ne sviđa mi se ništa, previše je utvrđenja, previše ceste, betona oko nas. Previše je zla. Ako si drugačiji po stilu, u gradu te gledaju čudno, a naši vršnjaci mnogo vole komentarisati, zadirkivati, zavirivati gdje im nije mjesto. Meni su rekli da sam “weirdal”, samo zato što sam stalno nosila marame oko glave. Nekima je to bilo simpatično pa su me zvali piratom. Kasnije, kad sam nosila te indijanske detalje, nazvali su me Pocahontas, to je bilo cool.
Svi ti komentari je, napominje, mnogo ne dotiču. Živi u svom svijetu u kojem vlada ljubav, u kojem se sluša i pleše uz “Led Zeppelin”, “Deep Purple”, “Pink Floyd”, “The Doors”, Janis Joplin… I sve to uz moto:
– Uvijek živi svoj život, onako kako ti misliš da treba. I nikad ne odustaj od svojih snova.
[nggallery id=390]
I Ammar je hippie
Hippie pokret “zarobio” je i Amaara Bajramovića. Sviđa mu se, kaže, sve što je u vezi s njima: od načina života, odijevanja, do muzike koju su slušali. Na čizmi, kao i njegova prijateljica Irma, nosi maramu s “peacom”. Oko ruku i vrata bezbroj narukvica i ogrlica. Na svakoj od njih neki simbol.
– Neke od njih sam napravio sam, ali većina su pokloni od prijatelja i to je njihova najveća simbolika.