Voljela bih da mogu nekako da imam i stvorim vlastiti svijet interesovanja, umjesto što čekam da ga ispune i kreiraju drugi ljudi by dr. Vahida Djedović

Piše: Redakcija

„Već sam Vam jednom pisala o mojoj situaciji sa mužem i obavezama oko djece. Trenutno sam omogućila sebi da malo ‘odmorim mozak’, jer boravim nekoliko dana kod roditelja pa mi majka pomaže s djecom. Ali, imam i pitanje vezano za mene lično. Ne volim što ću ovo reći, ali opisala bih sebe kao “osobu koja treba ljude”, i vjerovatno već imate u glavi predstavu o tome. Za razliku od muža, koji je totalni individualac, ja ne volim da budem sama, a čak i kada jesam, ne posvetim se sebi nego razmišljam o drugima i o mojim odnosima s drugim ljudima. Naprimjer, moram se javiti mužu da mu ispričam kako sam provela dan, šta mi se desilo, ako sam imala neko lijepo ili loše iskustvo, dok on može da prešuti i najveću novost, može da se zadubi u nešto i da se posveti samo tome što njega zanima. Zavidna sam što ponekad on ima ta svoja zanimanja za neke stvari tipa astronomije, i to radi isključivo radi sticanja znanja i zato što ga interesuje, dok mene ništa posebno ne interesuje. Ne znam je li to zvuči dosadno, ali uvijek bih radije bila u društvu neke drage osobe i razgovarala o svemu što ima veze s ljudskim osjećanjima, nego sticala neke naučne informacije. Shvatila sam to i tako što od svih vijesti koje pročitam na netu zanimam se samo za one koje imaju veze s nekim važnim osobama. 

Jednostavno, voljela bih da mogu nekako da imam i stvorim vlastiti svijet interesovanja, umjesto što čekam da ga ispune i kreiraju drugi ljudi. Jer, ako pokušam zamisliti sebe kao npr. samohranu majku bez sadašnjeg muža, jednostavno ne mogu, meni taj život nema smisla, ne znam kako bi izgledao, nekako bih bila totalno dezorijentisana i puna strahova. Voljela bih da nisam tako ovisna o ljudima, da ne utječu toliko na mene, da ne marim za to šta će ko misliti, da sam samostalna u svojim idejama, planovima, aktivnostima, jer mislim da me u postizanju uspjeha u životu, u bilo kom polju, mnogo ometa to što čekam druge i očekujem od drugih, umjesto da sama biram i odlučujem“. 



Osim niskog samopouzdanja, na kojem treba da radite, pretpostavljam da imate i egzistencijalne probleme. Ovo su pitanja na koja bi trebalo da tražite odgovore:

– Čovjeka pokreće osnovno pitanje egzistencije: ovdje sam, ali mogu li (kao cjeloviti čovjek) biti ovdje? Imam li za to prostor, zaštitu, podršku?

Odgovor na ovo pitanje pronalazi se u prihvaćenosti, što čovjeku omogućava da dalje prihvata, kako sebe, tako i druge. Preduslov mogućnosti prihvatanja je sigurnost u vlastitu egzistencije, vlastitog smisla. Ako nemate smisao, zadatak Vam je da ga nađete.

  • Ljude pokreće osnovno pitanje života: živim, ali volim li, ustvari, živjeti? Doživljavam li punoću, povezanost, imam li vremena za vrijednosti? Dišem li punim plućima?

Život kao vrijednost ostvaruje se, prije svega, kroz doprinos, bliskost, ljubav. To ljudima stvara mogućnosti da mogu dalje doprinositi drugima.

Međutim, uslov da doprinesemo nešto, nekome ili nečemu je, upravo, shvatanje vlastitog života kao vrijednosti. Taj osnovni osjećaj sastoji se od dubokog osjećaja da je dobro postojati. Taj osnovni osjećaj vrijednosti je preduslov da bismo se i dalje osjećali vrijednim.

  • Ljude pokreće osnovno pitanje života: ja sam ja, ali smijem li ja biti ja, kakav/kakva jesam? I ko sam, zapravo, ja? Osjećam li poštovanje, istinu, samopoštovanje?

Odgovore ćemo dobiti kroz prihvatanje i (pre)poznavanje samih sebe, prvenstveno, kao i  kroz mogućnost da budemo shvaćeni ozbiljno, a također i da se zauzmemo za sebe. To nam omogućava prepoznavanje drugih, a uslov za prepoznavanje drugih je u sposobnosti razlikovanja sebe od drugih. Prije nego odete u krevet, postavite sebi pitanja kao što su: ko sam ja, da li mi treba to i to da bi me usrećilo, šta me, zapravo, usrećuje, šta mogu uraditi za druge da se osjećam bolje…?

  • Ljude pokreće pitanje smisla egzistencije: ovdje sam, ali šta sada s tim? Šta treba danas da činim kako bih osjetila život u svoj njegovoj punini? U kojoj se većoj cjelini, koja ne obuhvata samo mene, vidim? Za šta živim?

Čovjek može osjetiti smisao kroz zadatke i osjećaj vrijednosti, kroz osjećaj pripadnosti nečemu većem od nas samih, kroz razvoj i sazrijevanje vlastitog sebstva i/ili kroz vjerovanje u nešto. To mu olakšava usklađivanje s vlastitim svijetom te pronalazak i ostvarivanje vlastitog smisla u svakoj situaciji. U svakoj situaciji čovjek je slobodan da zauzme stav i nauči nešto iz toga. Ponekad su nam bolesti i problemi upravo dati da nas podsjete da smo na krivom putu i da ne živimo život onako kako treba da živimo.

 

 

 

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti