Bez tabua

Nakon tri godine braka, putem SMS poruke me obavijestio da se iselio iz zajedničkog stana by Irena Spasojević

Dipl. psiholog, REBT psihoterapeut u Psihološkom savjetovalištu „Anima mea“ Banja Luka, savjetuje mnoge Bosance i Hercegovce kako da riješe ljubavne, bračne i životne probleme



Nakon tri godine braka, putem SMS poruke me obavijestio da se iselio iz zajedničkog stana

 

Poštovana doktorice, u braku sam bila tri godine, još smo zakonski vjenčani, ali sudsko ročište će ubrzo uslijediti. Ljubav koja je počela preromantičnim susretnom, koji nikada neću zaboraviti, završila se tako da mi je suprug dok sam završavala neke obaveze u gradu poslao sms u kojem me obavještava kako je spakirao svoje stvari i iselio se iz našeg zajedničkog stana. Da li smo imali probleme ili ne, to sada nije važno, jer ne mislim da se treba miriti s nekim ko je u stanju ostaviti partnera putem jedne obične poruke. No, savjet mi je neophodan, kako da zadržim stabilnost u ovim trenucima i pripremim sebe za nova poglavlja u životu. Inače nisam slaba osoba, ali ne mogu reći da me razvod nije slomio, jeste, ali ne želim od sebe praviti ruševinu, već iz cijele priče izaći sa što manje bola. Koje korake je najpametnije poduzeti?

 

Poštovana …, nakon ovakve traumatične situacije je potpuno prirodna reakcija šoka i nevjerice. Živjeli ste život kom je tok izvjestan. Mislili ste da poznajete partnera, onda se desi nešto neočekivano, bez evidentne najave, što izbaci iz šina. Nakon šoka i nevjerice slijedi bijes. Bijes na njega s vrištećim pitanjem: „Kako je to mogao učiniti?!“. Bijes u teškim situacijama je smislen, jer nas čuva. Mnogo je lakše biti bijesan, nego tužan, a u tom stanju strmoglavljenja života bijes nam daje snagu. Međutim, nije dobro da bijes ostane. Ljutnja ima ulogu da nas sačuva od našeg inicijalnog rasipanja, ali, ako je održavamo i hranimo, štetimo svom organizmu i svom biću, hranimo naše biće kiselim emocijama. Nakon ljutnje dolazi tuga, koja je zdrava reakcija na gubitak. Dozvolite sebi da otplačete, da se raspete u svom tugovanju, ali ne duže od nekoliko dana. Jer tugu je poželjno odtugovati, ali ako se razvije samosažaljevanje i preispitivanje, opet šamaramo svoje biće i onemogućavamo mu da se razvija dalje. Kad date oduška bijesu i tugovanju, sjedite sami sa sobom, zahvalite se Bogu, Univerzumu, u šta god da vjerujete, što se to desilo sad a ne za deceniju, dvije… Život nekad sam odnosi osobe iz našeg života od kojih više nemamo šta naučiti, s kojim se uljuljkamo u neprijatnu svakodnevicu. Na kraju, hvala mu što je otišao, jer kao takav ne prija Vašem senzibilitetu, niti odgovara Vašim potrebama. Vi napravite spisak stvari koje želite uradite, koje ste nekad željeli uraditi, zavirite malo u svoju dušu i podsjetite se šta je to što ste zaista Vi i šta zaista želite… I zagrlite svoje biće, kao što biste zaglili nekog Vama bliskog da mu se ovo desilo.

 

Zašto su ljudi spremni životne odluke saopštavati preko poruke?

Očekujemo da se životne odluke donose smisleno, da se aktivno uključe akteri, da učestvujemo u procesima i odlukama. Međutim, život i odnosi u životu često odstupaju od očekivanog.

Ali, zašto putem poruke?! Zar mi nije mogao reći oči u oči? Zato. Nije mogao ili nije htio. Jer…

Često je riječ o infantilnoj osobi, čiji je fokus na trenutno zadovoljstvo i izbjegavanje neprijatnosti… Odsustvo hrabrosti suočavanja s emocionalnim procesima i posljedicama. Ako dobijemo neočekivanu reakciju od nekog, trebamo se zapitati da li je zaista neočekivana, kako se taj neko odnosio prema drugim životnim teškoćama i odlukama… Često postoje jasni pokazatelji da se taj neko ne nosi najadekvatnije sa životnim situacijama, te da skoro uvijek bježi i izbjegava neprijatnosti. Onda je ostavljanje putem poruke, iako okrutno, iako u kontradiktornosti s našim očekivanjima, ipak, logičan slijed dotadašnjeg funkcionisanja. Dakle, riječ je o nezrelim osobama, ali ono što je bitno jeste da ta nezrelost nije došla preko noći, već da je sve vrijeme prisutna, a ukoliko žmirimo na nju, neće nestati, već će nas ošamariti… Te osobe nisu lojalne odnosu, ni partneru, već svojoj potrebi. Kad se promjeni potreba, promijeni se i njihova lojalnost. Ono što trebamo shvatiti jeste da je to njihov izbor, njihov način, njihova odluka… A povrijeđenoj osobi želim da se što kraće zadrži u pitanjima: Zašto, Kako, Zašto meni, Čim sam zaslužila… A više da se usmjeri na pitanja: Šta sam iz ovog naučila, Šta lijepo mogu da uradim za svoju dušu, za svoje biće… Jer ostajanjem u ljutnji kažnjavamo sebe, razaramo svoje misli destrukcijom, gubimo vjeru u postojanje zdravijeg odnosa… A nadahnjujući odnosi postoje.

Irena Spasojević, dipl.psiholog

Psihološko savjetovalište „Anima mea“ Banja Luka

 

Želite postaviti Ireni pitanje? Pišite na mail [email protected] i [email protected], ili pošaljite pismo na adresu Tešanjska 24a, Sarajevo

Pratite nas na društvenim mrežama