Indira Kučuk Sorguč: Živjele vještice

Piše: Redakcija

Kod nas je imenica „čovjek“ rezervirana samo za muškarce. K’o biva, samo muško može bit’ čo’ek. Žensko ne spada u čovječanstvo, ono je niža vrsta

 

Šta je 14. februara? – pitali su jednu stariju ženu na ulici, svojevremeno u nekoj uličnoj anketi. Ona je spremno, bez trunke razmišljanja, kao iz topa izvalila: „Osmi mart!“

I šta bi moglo bit’ drugo?!

Od 14. februara do 8. marta dijeli nas samo dvadesetak dana, nema dileme: To je Osmi mart! Kad se kod nas nešto slavi, onda pripreme idu mjesec unaprijed. Krene prvo s jednim svecem, njegovo se ime slavi i pronosi cijelom vaseljenom. Pa se onda prave karnevali na kojima se spaljuju vještice, jer uvijek ima nako prokleto žensko koje nije u suru utjerano i treba ga „brnabič“.

………

Nemojmo zaboraviti kako se, ustvari, postaje svetac. Treba da radiš nešto što ne odgovara nekom ko upravlja masom. Naprimjer, širiš ljubav. Ko si ti tamo da širiš ljubav kad se zna da ljubav daje i uzima Njegovo Visočanstvo Vođa!? Sram da te bude! I onda te spale na lomači ili ti k’o sirotom Valentinu odsijeku glavu.

Dakle, praznovanje Osmog marta kreće od dana kad su jednom širitelju ljubavi odsjekli glavu. Od 14. februara. A do Osmog marta ide red poklada, red gozbi, red posta, red odsjecanja glava.

Kad prođe vrijeme karnevala, onda dolazi vrijeme suzdržanja. Dva-tri dana se posti od ića i pića, jer se zna da uskoro slijedi velika fešta. Osmomartovski dernek!

Muškarcima srcu najmiliji praznik. S „kuranfilom“ nataknu i mezu i ženu.

I dan-danas se prepričavaju socijalističke sindikalne proslave Osmog marta. To se muški nisu tri dana trijeznili, a žene kukavne samo živjele za taj dan kad su k’o biva voljene i poštovane. Za taj, u godini jedan dan.

Taj dan sva proizvodnja stane k’o da je Prvi maj, firme ključ u bravu i na janjetinu s muzikom. Diš u vrhu kafane sa svojim prvim razredom guzičara, a žene u  pozadini. Izlazi orkestar. Žena k’o Štrumfeta pjeva. Sa „svijem njezinijim ženskijem pravima“. Piši: Lepa Brena za četiri osobe.

Ništa ni danas nije drukčije.

………

Taj Osmi mart Hiljadu devetsto i neke itekako je bio krvav. I opet su žene gorjele. K’o vještice. Samo što je to ovoga puta bilo ne tako davno, prije samo stotinjak godinica. Zapalila se „slučajno“ fabrika u New Yorku i 140 žena otišlo u puh!

Reći ćete: Za prava se nešto mora i pretrpjet’. Žrtve moraju past’. Tako je! Ali, da je bogdo tu kraj žrtvama. Jok, kraja nema a ni prava nikako sustići.

Vazda žensko prvo nagrebusi.

Još žensku djecu kopaju živu, još ih žrtvuju za imetak, ne daju da se školuju, kastriraju, još ih drže k’o rasplodne kobile i obeščašćavaju. Mobinguju, siluju, seksualno iskorištavaju, manje plaćaju nego muškarca…, ma, da ti pamet stane!

I kad smo izvojevale taj jedan dan i poneko pravo na rad, plaću, porodiljsko i glas, podmetnuše nam, s druge strane, da nam je sve to džaba ako nemamo vitak stas. Sad ti nema ni posla ni plaće ni trudničkog ni dugog staža ako ti ne valja kilaža. Ako si koju kilu teža, a da nisi baš nečija truhla veza, ostaje ti samo da doktoriraš informatiku i uhvatiš se ovih softvera, kreiraš igrice i programe od kuće. Znači, ima nafake za 0,00001 posto žena bez manekenskog stasa i dobroga glasa.

Osmi mart nije priča o pijankama i kuranfilima, nego o mijenjanju nas – žena.

S ovakvom tradicijom k’o kod nas u Bosni gdje se još ženska djeca svjetuju: Prvo pa muško, Ne valja muško da gleda, On je muško njemu je preče, Prvo nek muško okusi, Može mu se muško je……itd., valja nam se još dugo boksat’.

Kako ćemo znati da smo uspjele?!Da smo poštovane, cijenjene i svoje? Evo kako: Čim nam najbliži muškarac prizna da nismo za šerpe i truleksa. Da smo nesposobne. Što će reć’, da nismo prave žene.

Ha ti momak ja l’ muž otpjeva onu „Ti nikad nećeš biti kao moja mati što je bila ocu mom. Kraljica, sluškinja, sve, al’ nikada po svom!“, znaj da si postala neko u njegovim očima.

Jednom prilikom, bila sam već par godina u braku, i sjedimo tako moj muž i moj otac u baštenskom hladnjaku, i što bi me god tata upit’o od toga jesam li šta čo’eku svom skuhala, oprala, uzdurisala, poradila, ispeglala, isklofala, sastavila, umijesila – jednom riječju, nagodila, ja sam samo sa osmijehom Džokera odrješito klimala glavom i govorila: „Najn“.

Na moje zadnje „Najn“ stigla je njegova mužjačka konstatacija: – Indira, ti si jedna očajno loša žena!

………

Tad sam znala da sam uspjela.

Izborila sam svoje pravo da budem Čovjek. Znači, čovjek, a ne muškarac. Kod nas je imenica „čovjek“ rezervirana samo za muškarce. K’o biva, samo muško može bit’ čo’ek. Žensko ne spada u čovječanstvo, ono je niža vrsta. U nas čak ima i pjesma „Jedan čovjek i jedna žena na peronu sreće stoje još“(!) Da mogu ovdje stavit stikere, naredala bih sve one zelene povraćotke. Tobejarabi.

Dakle, uspjela sam. Postala sam Vještica.

Jer, šta je drugo za Muju Osmi mart nego Noć Vještica samo po danu.

Zato, živjele sve mi Vještice.

 

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti