Bez tabua

Džin(ović)ska posla: “Srpska majka” Ceca kod Harisa na sijelu

Na početku uzimaš zdravo za gotovo nečije ime. Dok te nešto od tog čovjeka dobro ne odalami po glavi. E kad te odalami, ti počneš da pomno analiziraš njegovo ime i prezime.

I samo ti se kaže. Hajde, kako može Šejtanić biti melek, dobričina i ljubavi pun?! Može, samo ako se prikriva. Ili mu je mutirao gen u nevidljivom križanju s genom Majke Tereze.

Onda upoznaš nekog Bitangu i sve ti se samo kaže. Ili Šupčića. Ako si im dao priliku, onda hitno mijenjaj svoje prezime u Levat.

Ime mnogo kaže o karakteru lica koje ga nosi. Evo primjera:

Jedan je privatno-javni događaj ovih dana izazvao poprilične reakcije, a nema veze s respiratorima. A baš nešto i ne odvlači pažnju od respiratora.

Riječ je o bajramskom sijelu kod Harisa Džinovića.

inović je na Bajram, pored razvikanih imena sa srpske estrade, pozvao i  „srpsku majku“ Cecu Ražnatović, Arkanovu plastificiranu udovicu, optuženicu za kriminal, utaju poreza, posjedovanje bruke vatrenog oružja itd., itd. Ona se pozivu veoma obradovala i prihvatila ga s posebnim guštom.

I nek’ je došla. Poziv se ne odbija. Žena ima manir. Poštuje običaje. I svoje i tuđe.

Nakićena haram zlatom i draguljima, otetim sa muslimanskih žena koje je njen čo'ek silovao, zlostavljao i mučki likvidirao, ona je došla na muslimanski najveći praznik Bajram.

Nije do pozvanog nego do onoga ko poziva.

A Nju je pozv'o Haris. Zaista je lijepo što ova grlata mašina drži do vjerske tradicije svojih predaka i što u gradu koji je nekad imao više od 250 džamija, a sada samo jednu, obilježava najveći praznik islamskih vjernika.

Te noći se Dedinje orilo, svašta se pjevalo. Snimak ne bilježi da se pjevala ona: „Nek mirišu avlije, nek se svako raduje, nek se pjeva, Bajram je“. A možda i jest.

Ko zna, možda je baš ovo Harisovo bajramsko sijelo podsjetilo Ceciku Arkanovu na njenu staru ljubav Haru pa je pustila suzu i zapitala se kakav bi joj bio život da je s njim umjesto s ratnim zločincem postelju i život dijelila.

Nemamo mi u Bosni baš sreće s tim estradnjacima od folkera do rokera. Nije ni pukla prva prava puška, a oni se dali u bježaniju. Pa hajd’ i to da okabulimo, ali što reče Mjesečar, mogli su bar paket poslati.

E od ovog Harisa ni paketa. On je sa Šanzelizea i Skadarlije, ispijajući šampanjac i češljajući brčine „àlaturca“, gled'o bez habera svoj rodni grad u plamenu. Mislio je samo na jedno: Da mu garsonjeri ništa ne bude. Ko god pobijedi da pobijedi, samo da mi garsonjeru ne barće – molio se na sav glas.

Tu se razrušeno Sarajevo ogriješilo o ovog paćenika. Neko mu od izbjeglica zauzeo tu svetu garsonjeru – njegov momački miraz. Zato se ovaj stari momak pokasno i oženio. Mor'o se opet gnjavit’ i snimat’ hit-pjesme, pjevat’ od sumraka do zore i održavat’ te mrske koncerte da stekne novi miraz i upadne u oko nekoj rasnoj mladoj ljepotici.

I zato se zarek'o: „…neću više u Sarajevu ni iglu ostavit’. Ima bre da živim tamo gdje nema rata i izbjeglica i gdje ti prava raja čuvaju kuću a ne ko zadnji kokošari prevrću po stvarima dok se ti patiš na Azurnoj obali“.

Eto Haris, čije ime znači čuvar, ne sačuva tih svojih famoznih dvadesetak sarajevskih kvadrata.

Ode u Beograd da se tamo iz inata kući i proslavlja Bajram.

Da vam pravo kažem, meni je taj Džinović pravi lažnjak. Od prvog njegovog nastupa podsjeća me na onog Tonija iz „Mućki“ što kad izađe na pozornicu oduševljava i stasom i glasom, a ha uđe u garderobu i izvadi sve rekvizite koji ga prave facom, pretvori se u obično klepetalo.

Isto kao i Toni kad bi skinuo šešir, izvadio kobasicu iz međunožja, obrij'o brkove, kutaris'o se cipela s potplatama i streč majica, koje pokrivaju grudobranska kokošija prsa, ukaz'o bi se neki drugi On  – lipsali, neugledni i neprimjetni.

E sad će njegovi fanovi odmah po meni – sram te bilo, izruguješ se njegovom stasu, čovjek baš lafac! A glas ne spominješ!? Hoćeš reći da nema glasinu!?

– Neću. Ima, kako nema. Dernja se k'o pivara, on bi i slavuja da natpjeva. Pa nikad neću zaboravit’ kad je bio gost na Safetovom koncertu. Iziš'o k'o kabadahija na scenu i iz petnih žila nadglasav'o našeg doajena. Nikad stat’. Još počeo rukama nešto vitlat’ sve k'o da pijevcu glavu zavrće, ne bi li valjda podig'o još jednu oktavu više. Rahmetli Safet se povuk'o da ga slučajno mikrofonom ne nokautira. Nadvio se Haris nad njim k'o lešinar nad plijenom. Bez stida i srama.

Jer i on kao svako od nas nosi svoje ime. I baš mu leži.

Haris Džinović – čuvar džina.

U prijevodu, čuvar zlih duhova stvorenih od vatre. On čuva svete belajsuze na okupu.

I, umalo zaboravih, pa čuv'o ih je i 11. jula (!) kad se ženio.

Šta reći onda na kraju za taj Bajram u kući Džinovića?!

Šta drugo negoli Džinska posla.

 

Pratite nas na društvenim mrežama