Indira Kučuk-Sorguč: Đe su pare?!

Piše: Redakcija

Princip koji vlada u ovom našem mikronu od društva ne mijenja se vijekovima.  Dočekali smo eto da se žensko sa ženskom ljubi nasred čaršije, ali nismo dočekali da roditelji ne traže harač od svoje djece do kraja života. I djeca isto

 

Čudan smo mi narod. Mi rađamo djecu iz čistog sebičluka. Da nam cijeli život vraćaju što smo ih rodili.

Ti rodiš da imaš. Da pokazuješ. Da mu namećeš. Da strahuješ. Da se imaš na koga ispucavat, od koga nešto očekivat i u koga razočaravat.

Ti rodiš i robuješ da bi ti se robovalo i za tebe rađalo. I tako ukrug. Ne do Bog da neko od rođenih prekine taj izluđujući krug.

Tebe su rodili, ti rađaš i tvoje dijete treba da rađa i u nedogled, jer, eto ti si toliko poseban na ovoj Planeti da će sama Halejeva kometa najavit tvoj dolazak.

Princip koji vlada u ovom našem mikronu od društva ne mijenja se vijekovima.  Dočekali smo eto da se žensko sa ženskom ljubi nasred čaršije, ali nismo dočekali da roditelji ne traže harač od svoje djece do kraja života.

Roditelji su najveće haračlije, i to im pravo niko ne može osporiti. Jer, otac i mati uvijek povlače brižno čuvani adut iz rukava: Ko te je odgajo?! Ko ulago u tebe? Ko je od svojih usta odvajo da bi ti imo/la?! Pa bih ja ustani u pet ujutro, namiri tebe, namiri njega, namiri onu njegovu materešinu, a šta meni ostane… ostane da ti ne kažem šta! (pa ti mater pokaže u neko doba jal srednji prst, jal prstom na vrata, jal nešto treće).

Nemoj slučajno da bi pomislio starog i bolesnog roditelja prebaciš u starački dom. To je bruka! Sramota! Šta će svijet reć!? To nikad nije bilo u nas.

Al jest bilo licemjerje. Jel nešto radiš radi sebe ili radi svijeta!?

Ti cijeli život otplaćuješ nekakav kredit.

Cijeli život je neko u tebe ulago i ti mu moraš vratit… s kamatama.

Ko da te je neko pito hoš li se rodit? Želiš li ti to? Jesi li ti sretan što si zadužen a nisi se čestito ni provrtio u dupku?!

Jok. Još treba da se sve udaraš nogom u guzicu što su se njih dvoje sporazumjeli zajednički oko tvog dolaska na svijet. Ima ih hejbet koji se nisu sporazumjeli nego si se samo – dogodio/la! Mnogi su se rodili kao izraz nužde, a baš Ti si imo/la sreću pa si se iz ljubavi začeo.

Eto sretna sam da ne mogu bit sretnija što ste vi mene planirali iz ljubavi. I to ti roditelji vazda trune kad god skontaju da se malo udaljavaš od te priče. Kad ne haješ više za tu šuplju.

Sjećam se da su ha bih se nešto pobunila u smislu što ste me uopće rađali, moji kretali s tom pričom o ljubavi a posebno su naglašavali da se nisu samo oni radovali nego svi njihovi prijatelji su od svekolike radosti čupali kosu i kolo igrali, sva rodbina također (poslije će se pokazati da se baš i nisu radovali, jer su se tužakali po sudovima i jedni drugima samo na žalosti dolazili), mahala, čaršija, grad, država, planeta…

Koliko me je ljudi darovalo na babinama, sad bih se trebala ko ona katarska Moza umivat  vodom iz zlatnih slavina. Eto, zlato, šorvani i ostale dragocjenosti ne bi mogle stati u najveću zlataru u gradu. Tri dana i tri noći moj Sorga, rahmetli otac, proslavljao je  dolazak svoje prvenke ( to i jeste zabremedet, jer je malo ko slavio dolazak prvog pa ženskog djeteta, ali Sarajevo je vazda bilo mimo drugih pa i u tom smislu), pa muzika kod Salke Kiča nije prestajala, tamburašima prsti odgorjevali pa u kibli leda završavali, ali ovi nastavljali, jer je bakšiš bio neviđen. Oni su ga, ipak, vidjeli, a ja nikad. Ni šorvane, ni silne hedije, a o lovi tek da ne pričamo.

Njihova priča je uvijek imala jednu poentu: Treba da se ponosim koliko vrijedim. Ko da je perzijska princeza došla na svijet.

– Tih 70-ih godina rađala se ova djeca guzonja partijaša, ali nijedno nije bilo zakićeno ko ti, nit su oni trošili svoje pare na kafansko slavlje ko ja… Zna se kako je to išlo ko u „Tesnoj koži“: Piši, Lepa Brena za šestoro…  – pričo mi je tata.

Oni su stvarno bili nešto drugo, što jes-jes. Nisu krčmili tuđe nego svoje i to ko da je ničije.

Mislili su oni da to bude meni peškeš za osamnaesti ali samo im je nakratko ta pametna misao prostrujala kroz glavu. Ni osamnaest dana, čini mi se, nije prošlo a oni su malo po malo načinjali i skršili tu pokretnu zlataru.

  • Kako došlo, tako i otišlo! – tiješili su se.

Onda sam ih ja, kad su me uhvatile one lude tinejdžerske, upitala najarcana ko ovaj satirični zastupnik Nikšić premijera Nenadića: Đe su pare?

Odgovor meni majka tad hitar dade: Pare su, da prostiš, nezahvalnice, otišle u tebe. Još imaš obraza da pitaš. Rodiš da ti popuje!

Mislim ja u sebi meni neće niko popovat.

U starački dom idem dobrovoljno.

Kroz kakvu patnju insan prođe da bi to isto svom djetetu uradio.

I šta?! Ništa.

Fino u onom filmu „Žena sa slomljenim nosem“ taksista Gavrilo koji spašava bebu od doma za nezbrinutu djecu nakon što se bebina majka strmeknula s Brankovog mosta u Savu, na pitanje prodavačice je li beba njegova, rafalno odgovara: „Ne bi imo dijete ni zašta na svijetu. Šta je smiješno?! Šta treba da ga maltretira neka budala, da ode u rat, da dobije rak, da ga ubije neki idiot na ulici, da se zapati cijelog života da zaradi nešto i ostane bez igdje ikoga i ičega, i sve to da bi na kraju umro. Pa nisam ja sadist, gospođo!“

 

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti