AL SE NEKAD DOBRO JELO BAŠ
Čudan smo mi mentalitet. Do jučer k….- graha, a danas bezk….- straha. Nekad smo jeli drobu, a sada jajobu. Prekjučer puru, a maloprije bezglutensku tinkturu. Na sve nas se može natjerat osim da mućnemo svojom glavom. Nama uvijek fali ono što nam treba, sve drugo imamo
Do jučer je tajni sastojak bosanske kuhinje bio: grah, grah i grah. Grah prdekavac, grah ispusnik i grah od jučer, onaj iz vica o Muji kad je došo kod Sulje: Hoš grah od jučer? Onda dođi sutra.
Do nedavno smo se isključivo othranjivali na svemu onome što ne valja. Nekad smo jeli drobu – ako ti je pošećeri, to je slatka, a popara je slana. Onda smo se gojili uz čistu puru, ako je stari dobio regres, onda je pura s dodatkom kajmaka i sira. Pa smo mastili brke uz kavurmu, burek od crijeva ugojenog kurbana, pa kupus bez mesa i restovani krompir, pa onda prženice, zaljevuša, pa kljukuša čopana, kljukuša krompirova, pa sjeckana – a vrh kad se skuha u mesnoj vodi. Pa onda ide pita poprskuša – za ove mlađe koji ne znaju to je kad domaćica malo sira razmuti pa ga stavi u usta i rafalno poprska po jufci. Ljudi koji su je jeli kažu da nikad slađe ništa u životu nisu probali (!) Onda ide krompir vako krompir nako pa đuveč, buranija, gulaš, haše, lešo meso s obaveznom bibom da ti masnoća curi.
Pa pite: zeljanica, sirnica, tikvenica, kupusnjača, rižina pita, uljevak, žarnjača, lukmire razne, prasa, kelj, bamija s dlakama i punjenim mesom, a dok dođeš do dolme, onda ti garant dolaze gosti i pride nose torte reforme.
A za Novu godinu dragička – mama napravila šape. Jedna za svakoga u familiji.
Kad smo se počeli i mi osvrtat na ove organske kuhinje, prva se pojavila soja. Kao glavni konkurent travničkom siru javio se tofu.
Zatim na naše trpeze munjevitom brzinom ulazi ekstra djevičansko maslinovo ulje – sto posto Dalmatinka, koje se pod dvogledom kapalo, uz svjedoke. Ako razbiješ flašu maslinovog, prodaju te u bijelo roblje. Zato što je maslinovo služilo za vidanje rana, za obloga, za ten, za kosu, nokte… Maslinovo nikad ni kod koga nije zacvrčalo. Suvereno je cvrčo biljni mrs s domaćima jajima.
A sad kakav mrs!!!I ove moderne krave su ga same odbacile.
Naš narod je u posljednje vrijeme postao izuzetno osjetljiv na proizvode koje imaju gluten u tragovima. To su oni koji stalno drže liniju, al nikako da se dovedu u liniju. Očigledni krivac je ta baja – taj zloslutni gluten.
Svijet je u neznanju najnormalnije hiljadama godina konzumirao tu helać-baju, i ne znajući koliko mu šteti i živio bezbrižno. A sad, kad smo upoznali neprijatelja, sve i jedna domaćica mu je objavila rat.
U toj borbi naš prvi i najvažniji saveznik je čia sjemenka, koja takoreći leži po zemlji, raste iz napuklih fasada i iz kaldrme naših avlija, a najviše ih se može naći ispod labudova s Vrela Bosne. Neka vam ne bude mrsko za vaše zdravlje, ali i kao zgodan poklon, da u hipu preskočite svu on balegu i strmeknete se u labuđe jezero gdje ćete pamaći labuda i mrežicom ili gazom pedantno i pažljivo odstraniti suvišnu vodu s bosanske čije.
Da zdravlje nema cijenu, dokazala je naša drugarica endemska biljka kvinoja koja obilato uspijeva na Karauli u obilježenom miniranom dijelu, ili tačnije iznad 2200 metara nadmorske visine, kota 4370 – je l me netko tražio?
Nju su naši dobri fratri uzgajali još u doba kralja Tvrtka, jer je on imo stalni proljev a niko nije znao šta mu je pa ni on sam. Dobri fratri su otkrili blagougodnost ove tipične planinske grahorice zbog koje su nas Turci i osvojili – mada im fratri (gospoda) i pod prijetnjom brijanja ćele, (od tada u znak solidarisanja sa bosanskim fratrima, papa donosi bulu puštanja kose a brijanja tjemena) nisu odali tajnu džema od kvinoje. Tada je i osnovan kao poseban Red kvinoje koji i dan-danas finansira Ibru Spahića i Sarajevsku zimu.
Jedna od namirnica na koje nismo nikad obraćali pažnju, a raste takoreći na svakom mjestu je u svijetu mega popularna gljiva šitaki, takozvana šitakuša.
Da ne bude zabune: nije kruška takiša nego gljiva šitakuša. Nema đe nema te gljivice, možete je sastrugati i sa svojih peta. Pogotovo kome se noge pretjerano znoje i nosi pete veće od 10 cenata.
Ona je najbolji lijek za sve ove genetske bolesti i pride za srednje uho.
Evo i recepta: Prananina šitakuša
Upotreba je vrlo jednostavna: Kad je sastružete s peta ili uberete s ulične bandere ili u krajnjoj liniji iz svojih vodovodnih cijevi, sve te količine smjestiti u pretis u koji smo prethodno narezali gambre, makadamiju, aloja veru, cijelo pakovanje sušija, kašiku humusa, kap jeguljine masti, koju također možete naći kod Fuketa u granapu, nikako ne biste smjeli zaboraviti naribati organske limete s javorovim sirupom koji je uzgojio onaj Bosanac što je zaglavio u Kanadi i napisao ono pismo što kruži internetom „Opet snijeg“, jer to daje mehkoću šitakuši a i ne bježi po ustima. Uz to ubacite čašu rižinog brašna i palmino ulje da poveže. Kad pusti ključ, onda dodajte mlijeko u prahu od kus-kusa, indijski badem, četiri klinčića, šoljicu đumbirovog soka, 6 kapi ulja od čurekota. Ni slučajno ne solite, jer je masa dovoljno homogena a pritom gambor je slan. Kad se sve prilijepi uz pretis na kraju potrusiti presovanom narovom korom, koju možete naći na našim ulicama pored kontejnera i sve dobro izmiksat. Miksanjem se svi sastojci izgube pa i kalorična vrijednost.
Odlično za sparne ljetne dane.
Sve ove namirnice su dostupne i možete ih naći u prvom područnom granapu, a o velikim tržnim centrima da ne govorimo.