A šta bi falilo da bude ovako: Beograd nama „Nemanjiće“, mi njima „Kotromaniće“, Zagreb nama „Hrvatske kraljeve“, mi njima „Bosansko plemstvo“. Podgorica nama „Budva na pjenu od mora“, mi njima „Bihać na smaragdu od Une“, Beograd nama „Santa Maria della Salute“ a mi njima „Pokajanje jednog grješnog pjesnika“…
Baš me nešto stislo u stomaku. Grči se svaku noć u osam sati i deset minuta kada na Federalnoj televiziji počinje serija „Santa Maria della Salute“.
Lijepa serija Radio-televizije Srbije o Lazi Kostiću, pjesniku velikoga formata, na čije stihove redovito pustim suzu još od gimnazijskih dana, kada nam je bio u obaveznoj literaturi.
Isto tako je lijepo kada FTV otkupljuje ovakve historijski snažne i produkcijski upečatljive projekte iz kojih se može mnogo toga vidjeti, spoznati i naučiti. Jer, znamo da naši javni servisi nisu u stanju producirati ni djelić historije Bosne i Hercegovine. To njih ne zanima. To menadžmente ovih kuća ne dotiče.
Eto, nema para i tačka.
Eto, ima para za otkupljivanje desetaka serija, filmova, nakih „lica koja zvuče poznato“ milion godina, ali nema para da se u nekoliko godina snimi serija, film ili TV drama o velikanima bosanskohercegovačke kulture, ko ih šiša!!!
Mogli smo bez njih 100 ljeta, možemo i narednih 100!
I tako ja, gledam onog zgodnog i markantnog Vojina Ćetkovića u ulozi barda i boema Kostića i zamišljam nekog našeg isto tako zgodnog i markantnog glumca u ulozi istog takvog boema i barda Safvet-bega Bašagića. Može i Musa Ćazim Ćatić da bude, mogu i drugi, što da ne.
Pošto nam je trobojna zastava, tronacionalna vlast, troglava aždaja koja sjedi u Predsjedništvu, može po toj liniji etničkoga reciprociteta da idu i ovi trobojni pjesnici: Tugomir Alaupović i S.S. Kranjčević – po hrvatski, Aleksa Šantić ili Jovan Dučić – po srpski. Po bošnjački već nabrojah.
Ma nemam ja s tim nikakav problem – samo nek se piše, nek se snima, nek se gleda pa nek se i proda, sve po reciprocitetu – po egalu. Oni nama – mi njima. Oni nama deset epizoda – mi njima deset epizoda. I svima dobro. I pare se vrte. I vuk sit i ovce na broju.
Al toga egala kod nas nema.
E, pa tako ja gledam Vojina u Sarajevu i milina mi. Uživam u magiji reditelja Šotre, staroga Stočanina, i nemam ništa protiv što Vojin u Beogradu ne uživa gledajući nekog našeg isto tako moćnog glumca u ulozi bosanskog pjesnika. Nije do njega. Nije ni do RTS-a. Nije vala ni do Vijeća ministara toliko. Nego je do ovog što ima para da otkupljuje regionalne serije a ništa svoje ne proizvodi. Do ovoga je nevidljivoga„šabana“ s FTV-a. On baš šabački krčmi te pare od pretplate, reklama, budžeta… i ne prikazuje se stasom i glasom nigdje pa ni na „svojoj“ TV.
Gledam brkatog Vojina, a vidim našeg Štukana. I njemu bi brci dobro stajali. Pa zamišljam Štukana, onako ekscentričnog i nabrijanog, koji puca od bunta i seksepila, kako kao Bašagić ili Dučić drži političke govore i dijeva po kafanama ili još serijalnije vidim ga kao Musu Ćazima Ćatića, koji prolazi gorku sudbu potucajući se od nemila do nedraga, tražeći samo malo pravde, ljubavi i sreće.
Sve mi se slike pred očima slažu. Vidim kako Štukan, visok i uznosit ko jablan, u ulozi stradalnika Ćatića s fesom na glavi i u dobro skrojenom odijelu svjetskoga kicoša s početka 20. vijeka, izlazi sav pohaban iz mehane, pijan, ne od vina rumenoga neg od ljubavi neuzvraćene, on sirotan pjesničkoga soja. I u nekom polusnu, mahmuran i izgubljen, razdrljene košulje i krvave duše izgovara najsilovitije stihove u bosanskoj lirici:
Gospode, evo na sedždu Ti padam,
Pred vječnom Tvojom klanjam se dobrotom
I molitveTi u stihove skladam,
Proseć, “Oh, daj mi smisao za ljepotom!”
Ali to, dok je raznih „šabića uhljebića“, nećemo dočekat.
Oduvijek je vladalo pravilo kako se mi vidimo tako će nas i drugi vidjet.
Kod nas vazda nešto na troje. Mi se svijetu i predstavljamo sa tri Š: ŠEGA-ŠALA-ŠUPLJA.
Jedino nam uspijeva Glupost. Ona nikad ne zarasta u korov i ne zastarijeva.
Amerikanci su snimili „Glup, gluplji“. A mi „Najgluplji“.
Samo se kod nas tako ne zove.
Vrti se ta naša toliko na FTV-u da ono malo mozga što „glupi Mujo“ ima, ova mu serija procijedi kroz đevđir.
Jer, deviza FTV emitera je: „Bolje glupi Mujo stalno nego glupi Mujo povremeno“.
A šta bi falilo da bude ovako: Beograd nama „Nemanjiće“, mi njima „Kotromaniće“. Zagreb nama „Hrvatske kraljeve“, mi njima „Bosansko plemstvo“. Beograd nama „Sinđeliće“, mi njima „Pozderce“, Zagreb nama „Crno-bijeli svijet“, mi njima „Olimpijske godine“, Podgorica nama „Budva na pjenu od mora“, mi njima „Bihać na smaragdu od Une“, Beograd nama „Sjenke nad Balkanom“, mi njima „Sjenke nad Balkanom Volume Two“, Beograd nama „Santa Maria della Salute“ a Sarajevo njima „Pokajanje jednog grješnog pjesnika“… I tako dalje….. i tako dalje….
Sve po reciprocitetuuuuuu. E da, kad bismo mi bogdo imali „ščim“. A nemamo zbog šabačke politike raznih „šabića“.
Jer, nama nije do „egala“, samo do „regala“. Tri-četiri metra regala na četiri noge i recipročno tome dva metra knjiga u boji ugaone garniture, i puna šaka brade.
Što bi rekao jedan ono baš „šega“ pjesnik, mi bismo mogli snimit samo rugalicu:
Četiri noge sve četiri krute,
Santa Maria della Salute.