Kako, bolan, dođeš iz Juesejda u Sarajevo, pa onda završiš na Hvaru, pa se brčkaš u Ulicinju i Draču i onda te vidim u Turskoj na Bosforu i u Antaliji, pa za koji dan u proinfektivnoj Italiji na Kapriju piješ limonćelo i jahtišeš se…. Kako, majka mu stara? Kako?
Volim društvene mreže. Sve mi se samo kaže. Društvene mreže su fantomsko ogledalo Zle kraljice iz „Snjeguljice i sedam patuljaka“. Svi se ogledaju u tom ogledalu, a ogledalo im priča bajke.
– Ogledalce, ogledalce moje, najljepši na svijetu danas ko je?
– Vi ste, kraljice, najljepši.
I da, sve su te kraljice i kraljevi tamo sretni, lijepi, zdravi, zadovoljni, bogati, mudri, pametni, znalci, uspješni, očuvani, pošteni, pravedni, iskričavi, plahi, temeljiti, hrabri – ukratko, bez mane. A tek što se odmaraju!
E ako se neko ogledalce usudi da poljulja taj odraz i kaže da ima neko drugi koji je ljepši, pametniji, zna više – e onda se uljuljkana aždaja probudi i počne sukljati svoju silnu vatru.
Dakle, na tim se mrežama karakteri brzo razotkriju. Nekad ti je trebao cijeli život da nekog upoznaš i da ga opet nikad ne upoznaš, jer te iznenadi, razočara, sakrije ruku u džep kad ti najviše treba. A sad, pošto je sve gluma, ne treba ni da se unosiš ni da se zanosiš.
Nego se i ti lijepo lociraj na Maldivima a u stvarnosti kupaj noge u lavoru.
E, baš su me ta kupanja, ova ljetovanja pod koronom, pravo inspirisala.
Naš je čovjek biljka čudnovata, on svoje sjeme prostre ko poljsko cvijeće, oprašuje se od planina do mora, od Mediterana do Atlantika. On će se u samog šejtana pretvorit samo da svoje provede. I da se uslika. Da to narod vidi. Ako to narod ne vidi, ko da se nije desilo. A ako se nije desilo a narod misli da se desilo – to je tek pun pogodak.
Nikad plodnije ljeto nije bilo po ovim fejsbucima, instagramima, vocapovima i ostalim internet japijama. Svak se živ utrkuje da nam pokaže da on smije, da on može, da on ide, da se on kofrči i inati, da za njega nema prepreke, da se Mujo dovija ko lija i da će izmajmunisat svojih dva sa dva (ni grobljansko mjesto nije izuzetak) na plaži u Tučepima, Baru i Hvaru, Korčuli, Petrovcu i Gracu, pa makar crko! I dalje ako treba.
Neum je ziher. Tamo nije problem ući ni s bosanskim pasošem.
Ali, kako naš čovjek serbez aterira na hrvatsko i crnogorsko primorje, e to je već enigma.
Da se ne lažemo, znam i ja da mi imamo hejbet dvojnih državljanstava. I da se sad pravo koriste ali, da ih imamo ovoliko, ne mogu bilivit – da se izrazim dijasporskim bosanskim jezikom.
Pa, kako, majku mu?!
Kako, bolan, dođeš iz Juesejda u Sarajevo, pa onda završiš na Hvaru, pa se brčkaš u Ulcinju i Draču i onda te vidim u Turskoj na Bosforu i u Antaliji, pa za koji dan u proinfektivnoj Italiji na Kapriju piješ limonćelo i jahtišeš se…. Kako?!
I skontam ja kako. Donekle s američkim pasošem, donekle s bosanskim, a donekle s prebivalištem, a pođahkad sa ženinim albanskim, švedskim, mozambičkim, im i inim…
Na Bečkom aerodromu sklanjaš američki i daješ bosanski pasoš. Na Jadranu hladno s prebivalištem jer imaš apartmanćić, u Turskoj bosanski ide ko vruć salep, a u Albaniji albanski, američki ide na amalfijskoj obali, a može isti na montenegrinskoj. Ko umije njemu dvije. A ko ne umije njemu duplo golo.
Ima i onih koji su ugrabili da uđu u Hrvatsku prije ove njihove zabrane pa ljudi produžili maksimalno.
Zove me drug nekidan da me kao nervira, uključio kameru, on u nekoj uvali sa ženom i djecom, sami, borovina, plaža, mir, prijatelj mu ostavio kuću. Kaže: – Vidi ove ljepote, za tebe je ovo misaona imenica.
Aludira na moj mahniti bezinteresni patriotizam. – Nije, rekoh, misaona – tamo se kaže „mislena“, odgovorih samo da ne ispadnem totalna dilajla kad već nemam dupli pasoš.
Ko god je ikad stupio na tlo Hrvatske, Srbije ili Crne Gore, mogo je izganjat državljanstvo. Fora je bit dvojni državljanin. Pa i trojni – kod nas je ionako sve na troje. Samo se to, čujem, ne dozvoljava, ali eto dvojno još može u nekim zemljama.
Jednom krenem s mužem u neku egzotičnu zemlju koja traži od Bosanaca vize, ali ne traži od Hrvata i Srba. I mi smo se napatili i naplaćali i došli na taj njihov aerodrom i prije nas naši dobri prijatelji stali u red da im onaj granični na šubi udari pečat. Umalo se ne sruših ko svijeća. Kod njega srpski pasoš s orlovima, a kod nje hrvatski sa šahovnicom.
Nit se on rodio u Srbiji nit ona u Hrvatskoj. Nit su im se majke i očevi rodili tamo. A i imena su im ova, nazovi, bošnjačka.
Kad smo prošli, pitam ih: – Pa, kako, majku mu, i vi nosate ove kontrabosanske pasoše?
Kažu mi: – Izganjali.
– Kako ste izganjali kad svi osim vas znaju da ste stopostotni Bosanci?
– Izganjo Nurko, dedo mu se za vrijeme one Jugoslavije piso ko Srbin, a meni se nana rodila u Slavonskom Brodu pa sam po toj liniji dobila putovnicu.
I onda se sjetih da je parola „snađi se“ odvajkada u našoj tradiciji.
I nije samo u Bosni. Na vascijelom Balkanu.
Eto čitam prije neki dan ona voditeljica Pišek i njen čoek iz Beograda došli u Kaštel Stari. Na odmor. Prisjeo im pravo. Iznajmili vilu za tričavih dvaest hiljada eurića i tamo ih taj nervozni poštar od vlasnika izbacio i pokro. I nanio im tešku duševnu bol i veliku materijalnu štetu od trista hiljada eurića.
Opet ne mogu bilivit. Pa kako je u vrijeme korone njen muž, srpski državljanin, uspio preći hrvatsku granicu?!
Onda upalim, teško ko motorka na rezervi, ali upalim. Pa da, žena mu je Hrvatica, valjda se državljanstvo dobije preko kreveta.
Kako je prošo, gluho bilo, pupupu… bolje da ga nikad nije ni dobio!
…
E, rekoh sebi zaista ne pada snijeg da pokrije brijeg nego da svaka zvjerka pokaže svoj trag.