Piše: Indira Kučuk-Sorguč
Nema pravog prijatelja dok s njim ne pojedeš vreću soli, ne odeš na dug i dalek put i dok se ne nađeš u nevolji. Ako si udario recke na sve troje, onda imaš sreće – dobio si prijatelja do kraja života
Kaže stara narodna: Dok s nekim ne pojedeš vreću soli, ne možeš ga upoznati.
Evo kako bi to izgledalo u praksi. Dnevna doza soli koju treba da unese u svoj organizam prosječni insan je 10 grama. Jedna vreća soli teži 50 kg. Kako je u jednoj kili, ako se dobro sjećam operacije računjanja iz trećeg osnovne, hiljadu grama, onda je u pedeset kila 50 hiljada grama. Ako pedeset hiljada grama podijelimo sa 3650 grama koliko godišnje pojedemo soli (ovdje operacija sabiranja 365 dana x 10 g soli je 3650), dobijemo rezultat koji kaže da famoznu vreću soli jedan sam samcijat čovjek izjede, unese i njome začini svoj život za 13 godina i 70 dana.
E sad ako tu jednu vreću jede sa svojim prijateljem, ženom, mužem, rođakom, komšijom, kolegom ili nekim nepoznatim, onda njih dvoje 50 kila soli potamane za 6 godina i 217,5 dana.
Sad vi meni, dragi čitatelji, na osnovu svog ličnog iskustva, objektivno i nepristrasno, odgovorite: Da li je šest i po godina zajedničkog života, dijeljenja soli, hljeba, tuge i vedrine, računa i izleta, slavlja i žalosti, svadbi i sahrana, dovoljno da se upozna čovjek?
Ja ne znam. U ljubavi se na sedmoj godini lomi. Brak il opstaje il se kupe prnje.
A u prijateljstvu… e tu ni vreća soli ne pomaže. Da bi znao je li ti prijatelj prijatelj, prvo vreća soli, pa s njim poduzet dug put.I treće, naći se u nevolji.
Evo priče:
Njih su se dvije voljele ko sestre. Noćivale jedna kod druge dok su cure bile. Letale kad kojoj šta treba, one sitne stvari koje puno znače kad se nema vremena. I jedna i druga skidale sa sebe garderobu ako bi se drugoj svidjelo, bez uzdaha. Jedna ode na more, druga ostane da završi ovoj drugoj šta treba. Jednom ju je i upisala na fakultet. Jedna otišla, a zaboravila se slikat za indeks. Ovoj su drugoj oči ispale razgledajući porodične albume ne bi li našla kakvu siku koju može dati u fotografsku radnju kod Đumišića da je uveća i sredi ko da ju je sad on usliko.
I tako, život prolazio, došle udaje, muževi, djeca, poslovi, obaveze… Nije vala nijednoj nešto posebno od druge zatrebalo. Manje su izlazile, ali su se redovno čule, i bile su na istoj talasnoj dužini barem kad je riječ o telefonu.
I tako se jednom putem telefona dogovore: – Minka, ako Bog da, sljedeće godine, nas dvije ćemo zajedno na hadž. Jesi li hazur?
Ova jedva dočeka: – Spremna, nego šta sam! Već godinama odvajam, nanijetila sam odavno. Jašta radi, s najboljom prijateljicom na najsvetije mjesto. Da nas dragi Gospodar počasti tom srećom, moja Zehra.
I počasti ih.
Ova Minka još pride uključila svu svoju rodbinu koja može negdje te negdje utjecat da njih dvije budu baš-baš zajedno. Zajednička ikrar-dova, pa zajedno u avion, pa u bus, pa u hotelsku sobu, pa onda sve gdje treba.
Uključila štele, da ih ne bi slučajno razdvojili.
Pitala od brata sina koji ima veze sa tom organizacijom da im sve uzdurišu, ne do Bog da nisu jedna do druge u avionu i da im se neko prikači u sobu. Hoće da budu same. A on će: – Dobro, tetka, nije šećer u vodu pao. Ko ti je ta Zehra?
-Kako se ne sjećaš moje Zehre? Ona je moja dobra prijateljica. Još iz đačkih dana. Obrazovana, gospođa fina. Muž joj je akademik. Šta treba da me bace u sobu s kakvom hojratkom?!
-Takvi su ti najteži slučajevi samo da znaš, ti intelektualci… Ali, kako god ti hoćeš. Meni za tebe ništa nije teško.
I stvarno štele upalile. Njih dvije ko nokat i meso, ko stator i rotor, krenuše u ovo najvažnije putovanje za svakog vjernika.
Dođe i vrijeme povratka. Kad na aerodromu, priča mi taj njen rođak, njegova tetka izlazi iz zgrade, vuče ona kofer, sama. – Pođoh prema njoj, uzeh kofer i torbu i zastadoh.
– Hajde šta si se ukipio?
– Pa čekam tvoju prijateljicu.
– Koju prijateljicu?
– Pa gospođu Zehru?
– Ne čekaj, samo produži. Mi ti jedna s drugom više ne pričamo.
Meni upitnik u očima, ne mogu sebi doći. Jedva zaustih: – Pa što, draga tetka?
-Allah zna ko je ko. Ja znam da je moj hadž ispravan – odsječno će, ko biva nema se tu više šta dodat.
Poslije je tu i tamo tetka znala spomenut da joj je Zehra pila krv na slamku. Htjela je prekrajat i pravila hadža.
-Eto, ona bi kamenovala šejtana sama. Taman, rekoh joj, zovni šejtana na mobilni i reci mu: E sad stani tu da te kamenujem! Svi na jednu stranu, ona na drugu. Eto, ona je iznikten. Kod nje je sve baška. Posebno. Jer ona je bilesi posebna, ne može ona u masi. Njoj treba izolacija. Pa se dva puta izgubila, namjerno. Samo da ima razlog da se sa mnom poslije nadurava, ko biva gdje sam ja, ona me traži a ja se gubim!!! To su priče za malu djecu, pa nisam sisala veslo.
-Pa, draga tetka, izgleda da ste obje promašile šejtana! – u šali bi joj dobacio.
-Svađale su se ko mala djeca. Ni tetki mojoj nije mahane. I ona zna jezičinu pružit, ali je mora ujest ljuta guja. Kad one na hadžu nisu mogle osaburat, tu prijateljstva nikad nije ni bilo – zaključi bratić.
Nisu one, mislim u sebi, nikad zajedno pojele vreću soli, nikad dosad bile skupa na dugom putovanju i nijednoj nikad nije ništa od druge zatrebalo. Eto, to ti je jedina istina.
Zato je „prijateljstvo“ puklo ko top.
XXXX
Njih dvije ko nokat i meso krenuše na hadž. Dođe vrijeme povratka. Kad na aerodromu, tetka sama. Kaže: Posvađale se