Piše: Indira Kučuk Sorguč
Kao da se sam Džehennem otvorio pa nije dosta ovog svjetskog hastaluka nego se i đuturumi po stare dane povampirili. Il se star Čurčić pomamio pa traži mlađu, napucaniju, kolagensku bombu. Il i žene pucaju od bijesa – ne mogu trpit dembeliju, predatora ili čovjeka od loših navika
U komšiluku mi se rastavi stariji par pred očima. Nit šta vidjela, nit šta čula. Njemu šezdeset osam, njoj šezdeset.
Prošlo haman po godine, sretnem ga na Slatkom ćošetu, stade mi se odmah jadat ko da mu je vjerna druga trideset i kusur godina pobila sve živo: – Poludila načisto odjednom. Ne valjam nikako. I moja majka na njenoj strani. I djeca me eskiviraju. A sve sam im dao.
To je njegova priča, a mahala kaže da je imo lice anđela za raju, a đavla za porodicu.
Malo mi to, čujem od prijateljice roditelji se razdvojili. Jedno na vikendici, drugo u stanu. Ne pričaju. Vode se još na papiru, od komunikacije ništa. On uzgaja na imanju sve, od pčela do aronije. Nije djeci teglu meda i litra soka poslo otkako su se razdvojili. A ona neće ni da čuje za njega:
– Što je Šemsa trpila – trpila. Neće on meni više zanovijetat. Djeca izđikljala, hvala Bogu, ja još radim, imam kolko imam. Njegovo mi ne treba. Dabogda ga svog pčele izujedale!
Šta stoji iza te tolike netrpeljivosti poslije 30-40 godina braka, Šemsa mi nije otkrila. A stoji – mora da stoji.
I prije je stajalo. Bilo svega. Al bilo i nakog stida. Bila sramota razvest se svakako, a kamoli u poznim godinama.
Sve radi svijeta. A kakav je svijet, da komšiji gori ražanj, niko se ne bi popiškio da ugasi vatru.
Otvorim nekidan novine kad tamo 99-godišnji muškarac traži rastavu od svoje tri godine mlađe žene. Sedamdeset godina u braku i kvrc!
Eto, čistili stan i dokoni stogodišnjak, koji se odaziva na ime Antonio, protego se ko Sergej Bubka i dohvatio kutiju na starinskom ormaru, da ko biva vidi šta se tu krije! Otvori je ko radoznali mačak i Eureka (!) – pronašo na božićno jutro sneno i mutno kao na dar ljubavna pisma koju je njegova najvoljenija Roza prije šezdeset godina pisala drugom muškarcu. Kao mlada bila je malo hašarijasta i voljela dvojicu istovremeno.
Danas ljupka starica, a nekad vatrena Roza, kroz plač mu sve priznade i zamoli za oprost.
Roza, koja mu je rodila petero djece, od kojih imaju desetero unučadi i jednog praunuka, ne samo da nije dobila oprost nego je fasovala javnu blamažu pošto je njen Antonio tražio razvod u 99-oj godini i tako ih lansiro kao senzaciju u javnost.
Antonio i Roza su postali najstariji bračni par koji je tražio razvod u cijelome svijetu.
Antonio dragi, koji te šejtan tjero da se vereš s osteoporotičnim kostima, krhkom i bolnom kičmom i lumbago išijalgijom na taj rustični talijanski ormar i dofaćaš nešto što nisi dofaćo 60 godina!?
Kutija stajala tolike decenije na istom mjestu, sigurna od muške ruke, jer se zna da se muško izgubi u vidu magle kad se kuća kreči, a pogotovo ako je generalno čišćenje. Kad bi se kojim pukim slučajem i ufatio mačka i ošerbetio zidove, garant pater familias neće mest, klofat svaku stazu, skule tabirit, kutije preslagivat, ormare sređivat, u svaki ćošak zavirivat – a pogotovo neće one starinske metalne kutije sa ružom ili hortenzijom na poklopcu biskat, ne bi li mu ispala tajna pisma njegove nevjerne žene!!!
Neće, neće, dakako, dok je u punoj muškoj zrelosti sa sto pedeset konjskih snaga, ali hoće kad se steše na deset. E tad ga sve zanima. I gdje su „loncuni“, i gdje mu je zelena svilena košulja iz ’68-e, i gdje su mu dvije tegle pekmeza od zukve što mu je majka prije pedeset godina maksus za njega skuhala i ostavila, a sad kad mu najviše treba, jer mu popuštaju šarafi, ne može ni kašike kusnut… On, iako je izbivo iz kuće četrest godina, sve najbolje zna, i to da se mora stavit više bijelog luka u ajvar, i da ketmer valja sabahom zaliti, i da mu uvijek treba donijet nešto prije nego je i zamislio a kamoli reko, i što ovo, i daj ono, i đe sam ostavio, i ti si mi uklonila, i-i-i…..
I eto uz sve ovaj medijski „Starac Fočo od stotinu ljeta“ otkri tajnu i razglasi je cijelom svijetu. Sad svi na Sardiniji upiru prstom u Rozu i podsmijevaju se: – Eno one Antonijeve kurveštije!
Ne znam šta bi ovoj Rozi, Bože ti pomozi, pa ostavi na životu ta inkriminirajuća pisma. Što ne spali te perfidne muške laži?
Mora da je Roza prava romantičarka. Uljepšavala tog iz pisama da bi mogla durat ovog metuzalema. Kad joj život sa Starcem Fočom izgleda ko tamnica, ona ono pismo pred zarosjele oči, ufati je sjeta i pokrene bajku. Valjda zato pisma nije ni bacila. Makar je i sama u dubini duše znala da su to sve samo puste sanje.
Tačno je da su njoj sanje potkraj života došle glave. Ali po meni je ipak Starac Fočo ispo dupli bekan. Prvi put mu Rozi nabi rogove prije hajhaj godina, a drugi put ih nabi on sam sebi.
I to sve zbog bajagi nakog ponosa.
Ponos da valja ne bi bio jedan od sedam smrtnih grijehova. A razvod, mada nerado, ipak i Bog aminuje.