Ovo je priča o boemu koji je živio kako je htio dok ga nije smotala jedna posrnula Madona od Van Klamfa. I pretvorila ga u svoju lutkicu. Izmijenila mu lični opis. A u piću išla ukorak s njim. Kakav ga je tajfun smoto, eno se još trijezni.
Živi kod nas jedan Umjetnik. Baš s veliko U. Živi u svom svijetu, sve mu potaman. Voli umjetnost u sebi, a ne sebe u umjetnosti. I osuđen je zbog toga da životari. Vječni kokuz.
Ali ne smeta to njemu.
Kaže: – Ja sam se rodio da budem slikar. Nisam se rodio da kupujem i preprodajem. Nikad sam nisam prodao ni jednu svoju sliku. Ko Van Gogh. Ne znam brate. Ako vidim da se čovjeku svidjela, ja mu je tutnem u ruke i kažem: Nosi.
Pa od čega živiš – priupita ga pođahkad neko kome je život čista računica i ko se previše u te umjetničke sfere ne razumije.
- Od nafake, odgovara, i od prijatelja. Kad vide da sam pregorio, pošalju mi kupca, i tako me vade iz škripca.
Valjda to tako i treba da bude, pomiriš se u startu da ćeš cijeli svoj vijek bolovati od jedne bolesti: kokuzluka. I da su slikar i prosjak bara-bara, samo što je u prosjaka veći pazar na kraju dana.
Ovaj naš Umjetnik je pravi boem. On noću po kafanama zjaka, ispija čaše – šta čaše (?) lavore vatrene vodice, a kad odmahmura svoje uhvati se za kist i onda malja i malja ko da za njega vanjski svijet ne postoji. U kafani kad popije koju – društven, zabavan, neodoljiv. Kad je za štafelajem ne do Bog da mu telefon zazvoni, da mu neko nenajavljen dođe, tad je neugodan, prijek, ters.
I naravno nikad se nije ženio. Nije da nije bilo prilika, jeste – hejbet. Nije da nije bio interesantan ženama iz tog miljea, nije da se nije zaljubljivo, jeste. Ali nije htio da se veže. Kad ga je jedan pravo dobar jaran pito što se ne oženi za tadašnju veliku ljubav, on mu odlučan ko političar pred izbore, odgovori: – Ko hoće halvu, ne ide na telvu!
Drugim riječima, neživi se od ljubavi, mora se malo tepsija i pomastit. Ne mogu ni sebe hranit, a kako bih tek ženu i djecu.
I tako to njegovo trajalo; živio na liniji AKAKA ( atelje-kafana-atelje-klozet-atelje). Sve dok nije došao u svoje kasne pedesete. I dok ga na neki bizaran način nije pod svoje uzela jedna „posrnula Madona sa bigbubiz od Van Klanfa“! Šta se desilo sa ovim dobrim boemom preko noći niko ne zna pouzdano kaz’ti.
Ali priča se da je dotična Madonaprije njega sto posto posrnula. I ona se metiljala u tim slikarskim vodama, ali nije bila ni do nožnog prsta Boemu. Obično mačkaralo.
Više se vucala po tim pijankama koje su se pretvarale i u orgijašenje kao u onom vicu kad Mujo prepričava Sulji: – Jooj, Suljo brate, bilo je na tom derneku svega, seks vako, seks nako, seks s ovim, seks s onim, seks sa lisicama…A Suljo će na to: – Brate Mujo, sve mi je to ok, ali ne bih fakat mogo sa lisicima. Treba u svemu imat granicu.
E ova posrnula Madona nije imala granica. Kako koja pijanka, tako ona s ovim-onim hopa-cupa u krevetu. I sa tri derneka u pravilnim razmacima od šest godina sa tri nepoznata seksualna partnera dobije troje djece. Nikad je niko nije pred matičara odveo. Svi su je držali ko neku malu hajtaču, bezveznjakušu bez perspektive. A i ti su jednosatni partneri bili harlaja-tarlaja, prava žgadija, ali, eto, svi bi bolje od sebe.
Ona je ipak shvatila da mora naći pod hitno nekoga koga bi ga imala za pokazivanje mami i tati, jer su ovi zaplamtjeli od bijesa kako bi koje unuče bez oca dovodila u njihov mali stan.
Približila se Boemu, počeli se zajedno opijat, budit u njegovom krevetu do kojeg su se dovukli ni sami ne znaju kako. I tako je ona sve više osvanjivala u njegovom ateljeu, mic po mic osvajala prostor, spremala prvo doručke da bi mu se uselila dok se okrenuo.
Njemu tersu koji nije mogao podnijet kad radi ni kuckanje u prozor njegovih tavanskih komšija golubova, sada je dobovala po mozgu jedna kanarinka bez perja.
U prvi mah nije se bunio. Valjda mu bila iznenađujuća novina što ga ova „Posrnula Madona sa bigbubizod Van Klanfa“ nije prekoravala što se deliriše, valja po ulici i povraća gdje stigne nego i ona ide ukorak s njim.
Ako dva dana ne izađu, jer se nema instrumentala (čitaj: nema se s čime), ona drami. – Hajde, naći će se, bit će raje i čašćenja.
Prepustio joj se. I njena su mu se djeca pod kožu uvukla. Nije se jednom zadužio da bi im kupio kakvu igračku ili vodio u Mekdonalds.
A ona ga je sva razdragana oblačila u sekondhendu. Uvrtila sebi u glavu da ima smisla za modu i dizajn pa se učila na njemu. Pretvorila ga u svoju lutkicu. Izmijenila mu lični opis.
Vidjela negdje slike onih francuskih slikara impresionista pa se naletala po sekondhendovima da ga za dvadeset maraka pretvori u Sezana!
Natakari mu beretku na glavu, nakrivi je da izgleda slatkasto, svileni šalčić na tufne mu zaveže oko vrata, pa košulja i prsluk što su ga moljci probušili na par mjesta, zvonasti kaput sa faltnom na leđima, a boje kao da je biro daltonista.
Ubila se da mu dokaže da ga pazi. A on nije ni primjetio da je nečujno posto njen klovn.
Svađali su se ali bi ih pijanke mirile.
Boem u njemu se bunio. Tjero je od sebe. I kad ona nije htjela od njega, on bi se krio po sarajevskim podrumima.
Posrnula Madona ga je nalazila, vraćala kući i sutradan opet umakala u formalin i vodila roditeljima na ručak.
I tako bi to do danas bilo da se niotkuda pojavila njegova sestra i otjerala oboje iz stana. Rekle joj komšije da su ovo dvoje pijanaca demolirali stan koji su im roditelji ostavili, nisu plaćali toplane, telefon, i struju im ištekali.
Još su neko vrijeme zajedno tumarali, a onda se Madona cmizdreći vratila svojima na grbaču. Njega je sestra jedno jutro zatekla kako leži pred vratima stana. Onaj gizdavi kaput s faltnom presavio ko jastuk, skupio se ko ličinka na otiraču „Welcome“, prvi put trijezan.
Koliko mi je poznato, još se trijezni.