Nije sve za svakoga. Pa tako, brate, nije za smogovca motokultivator, kao što za livadića nije salonka. Danas, doduše, sve može, al da stoji, teško
Kad „ono“ nešto hoće, nema tu priče!
Hoće haustorče da kupi cirkular pa da podreže osušene grane na drvoredu oko lamela na Višnjiku, hoće pa to ti je. Eto, ne treba Park to da radi, uradit će „ono“.
– Ja ću kupit cirkular, šta je to meni, gledo sam starog mog jarana Galiba kako reže cirkularom stablo ko ja nožem puter. Milina živa, miriše ona pilota ko nov namještaj.
Tako je etažnim vlasnicima u svojoj zgradi objašnjavo ovu svoju pustolovinu s cirkularom. Kupio ga, zovno Galibovog starog da mu namjesti te zupčanike, rezače i ostale finflojzne i da mu pokaže kako se pali i reže. I stvarno se čovjek pozahmetio, pokazo:
– Jesi razumio?
– Jesam.
– Nemoj da bi ga približavo sebi, opasna je to sprava.
– Jesi razumio?
– Jesam.
– Hajde onda, čim ti nešto štopa, a ti ugasi. Ne rizikuj.
– Jesi razumio?
– Jesam.
– Dovale.
– Dovale.
I razumio je, kako nije. Zalaufo se kao da mu život ovisi od toga da prereže neku granu i da se i sebi i drugima, a bit će prije drugima, dokaže ko sposoban rezač.
Pogađate, bio je to višnjički masakr motornom pilom. Al na sebi. Dok se namješto da jedan trupac obradi, pila mu uhvati girtlu od vindjakne, zupčanik je pojede u tren oka i on baci cirkular iz ruku, međutim, on se, jer kruži, vrati na njegovu butinu i razdera je ko traper mrtvog bizona.
Srećom, nije presjeko glavnu arteriju na nozi, ali je ko ranjenik sa zavojem oko butke i štakom ispod lijeve ruke dva mjeseca hodo oko onog osunećenog drveta ljut na sebe. Kad bi ga neko priupito kako je, on sve misli cirkuza se svijet. Zna on da se blamaža ovdje dugo pamti.
xxx
Nikad neću zaboravit šou s motokultivatorom u mojoj kući. Nikad se niko od mojih nije sastavio sa selom ni naobdan. Mi djeca vazda bili tužni jer nam se školska raja preko raspusta raštrkaju po selima, a mi jal odeš jal ne odeš na more, pa ti valja tri mjeseca izdržat u kući i hodat po sladoledima u čaršiji kad zvjezdan upekne.
E da nam ne bi bilo dosadno, i mlađim i starijim, tata se dosjetio da prekopamo baštu motokultivatorom.
– Vidjet ćete, ima da i plastenik dignemo, i zasadimo bostan. Šta je u tome kumst?! Hajde svi na mobu – entuzijastično nas je pozvo moj otac, koji se u životu nije sastavio s motikom a ni ostalim poljoprivrednim alatkama. Ali je odlučio da nas sve uključi u taj svoj poduhvat unaprijed osuđen na propast.
I pošalje mu njegov jaran Čusta preko nekih svojih kanala motokultivator pred vrata. Taj vozač, seljak iz Rakovice, kaže fino mom Sorgi: „Treba li da vam objasnim, evo ovo je ovdje za ovo, ovdje se sipa gorivo…“, ali ga tata zaustavi manirom velikog znalca agrara (to mu je znanje dolazilo od nepropuštanja nedjeljne agraroterapije koja je dolazila iz emisije „Znanje-imanje“ na ondašnjoj JRT) i reče:
– Ma sve jasno, ništa ne treba. Hajde samo da ga istovarimo i ubacimo u avliju.
I od tada kreće „Neznanje-imanje“.
Tata je mobilizirao za ovu akciju kodnog imena „Toto-moto“ moje daidže, klasične haustorske pojave čiji je jedini dodir sa selom bila sarajevska pijaca prekoputa Vijećnice (odavno nije tu).
Nikad neću zaboravit taj montipajtonovski prizor. Njih su trojica upalila motokultivator, daidža Ibro je uzeo za ručke, koje su mu se nekako našle ispod brade. On je te ručke uhvatio podignutim rukama u vis. Ruke mu došle iznad glave.
I potjeraj medonju ihaj… Ruje onaj motokultić našu lijepu baštensku travu, Ibro leti za njim kao na trkačoj stazi, a ruke ne spušta. Mašina mu bježi kao zeko pred vukom. Ha su došli do kraja te prve brazde, njih trojica motokultivator u ruke pa ga lijepo ponesu da ovaj nastavi u suprotnom smjeru!
Kad su to vidjele moja majka i daidžinice, briznule u grohot. Ostavile ručak na šporetu, izletjele u baštu, doduše, na pristojnu udaljenost, jer nikad se ne zna šta bi ih moglo strefit.
– Kako to, boni ne bili, prenosite motokultivator?! – kroz smijeh će jedna.
– Što? – začuđeno će moj otac.
– Ibro, gdje su ti to ruke, spusti ručke – povika daidžinica Arifa.
– Tamo gdje treba, ne smetajte! Šta vi znate! Mrš odavde!
One su se toliko smijale da su na ručak potpuno zaboravile. Nije mogo taj dan gore završit.
Havarija u kuhinji. Havarija u bašti. Havarija poslije, u noći.
Kad je Ibro navečer lego, morala mu daidžinca hladne obloge na ruke stavljat. Svaki mu se mišić ukočio.
Sutradan tata multikultivator vratio tom Čustinom jaranu iz Hrasnice.
– Nije nešto uredu, brate. Neće da se sam okrene, moramo ga nosat. A i ručke mu za diva. Moj je šura malehan rastom. Ruke mu ko lijane došle.
Čovjek se u čudu našo. Kaže: „Pa samo spustite ovu tipku i ručke se pomjeraju, a ovdje dolje pritisnete na papučicu i on se sam okrene“.
Tata se snašo u sekundi:
– Pa što nisi odmah pokazo! Našo si mene da linkačiš. Da si pokazo, ja bih ga kupio. Ovako…
Ovako ćemo ga samo na reklami gledati.
xxx
Nije žvaka za seljaka. Ni za smogovca motokultivator.