Otkako je nastupila ova pandemija na ulicama te mogu spopasti samo domaći čaršijski prosjaci. Onih profesionalaca iz Srbije, koje su dovlačili preko Dovlića, Korana i Pala, s entitetske granice, više nema. Ali zato nam s te strane obilno puštaju migrante. A i oni prose
Kad se sjetim onomad kad sam putovala po raznim egzotičnim zemljama, a tamo – prosjaci. Milina ih vidjet, a ne ko ovi naši. To skockano ko pod konac, to sve u službi turističke ponude.
Jedne noći u Sevilji, krenuli mi tako na flamenko, a tu i tamo po ćoškovima glavnih džada žene raskošna stasa, dugih debelih pletenica, u haljinama karmin boje s crnim trakama po volanima sjede na mini klupama.
Jedna pjeva neku cigansku pjesmu dok je pred njom korpica od pruća za prilog.
Druga na kraju ulice plete šalče i pogleda na prolaznike, treća samo sjedi nasmijana, a zubi ko biseri, i nikoga ne povlači za rukav.
Nisu to ulični artisti ni performeri, to su ufitiljene prosjakinje!
Može se sve u suru utjerat ako se hoće i ima interes.
I prosjaci i sinovi. I kćerke i animir-dame.
Hajde bogati kad se najstariji zanat na svijetu pod fenjere i u izloge stavio tako da ne pomisliš odmah na sifilis i gonoreju, što se ne bi pospremili i ovi ulični žderači sadake?!
Taj se tajfun svakog jutra sruči na ove dvije-tri sarajevske glavne ulice. Rasporede se ko vojska termita pa navali u kafane, džamije, sokake, katedrale, pred granape, česme i pumpe, pošte i banke, crkve i restorane, škole, pijace i austrougarske fasade.
Ne može jadan radni čo’ek izdržat tu psiho-torturu. A ne može mu vala ni džep.
Jedna baba tako bosa hodala po kiši i snijegu. Ništa joj nije bilo. Stvorila imunitet. Godinama se tako huda mučila sa štapom u ruci. Prepješačila Ferhadiju i Sarače tolko puta baš ko da je optrčala Zemaljsku kuglu po kilometraži.
I priča svijet obogatila se, ne od pješačenja, neg od prosjačenja. Sa sinom drži motel, restoran i benzinsku na autoputu.
Prosjačenje, očito, može bit unosan biznis.
Prosjaci i lopovi često zajedno ordiniraju. Dok jedna ekipa pruža ruke i moli za pomoć sa svim izmišljenim izgovorima ko da su bajkopisci, dotle ovi džeparoši odrađuju žrtvu.
Svega ima na čaršiji, ali mira i sigurnosti jok. Ha si sjeo negdje da se okrijepiš poslije napornog dana, eto ti je s pruženim dlanom, samo što ti prst u oko nije zabila.
– Daj nani, sevap je. Ako kažeš sikter, tad tebi ova odgovor brz dade: – Imaš da piješ kafu!, i sve ti zaviruje u kese.
Ima jedan koji mlati rukom ko Maksim po diviziji. Leti pravo na tebe. – Pomozi! – moraš imat reflekse ko Čak Noris da izbjegneš direktni nokaut mlitave ruke teške ko tuč.
Ako te uprate da si dobar ili su te vidjeli negdje na TV-u, bolje ti je da se odmah karantinišeš.
Ima jedna naša domaća, vidi se čaršijanerka, uvijek obučena u one kašmirli komplete s keranom maramom na po glave, što bi reko narod, bijela ciganka.
Ostavim ja kad imam marku-dvije, kabul da je. Upamtila je ona mene dobro, a i ja sam nju. Znala je biti sarkastična kad joj neko ne bi dao sadaku.
Ja jednom prošla mimo nje u nekoj žurbi, kad će ona za mnom: – Vidi glumice što se pravi važna. Po televizijama se šeta a ne da nani ni po marke. A sve se hoće! Daj mi bona za hljeba.
Vratim se i dam, naravno, uz ispriku da je nisam vidjela. Nije se šalit s nečijim ahom pa makar mu jezik bio i uvredljiv. Lijepo je sadaku udijelit. Ali, ako gledaš kome, tek si tad u komi.
Ljeto je i sjedim u bašti hotela Evropa sad kad je i kafa luksuz, boji se insan da neće fasovat koronu kakvim folomil aerosolom. I prišulja se jedna prosjakinja, vidi se domaća, ne od onih što se nazor pobule pa stanu kod bezistana, džamija i česama ne bi li se prodale ko vjernice muslimanke i tako uz halal i kabul odnijele svom šefu izdašan pazar. Ne te.
Otkako je nastupila ova pandemija došlo je do brze zamjene. Na ulicama te mogu spopasti samo domaći prosjaci. Onih profesionalaca iz Srbije koje su dovlačili preko Dovlića, Korana i Pala, s entitetske granice, više nema. Ali, zato nam s te strane obilno puštaju migrante. A i oni prose.
I zaleti se ona na fintu da obiđe što više stolova dok je konobari nisu zraknuli. I kako priđe nekom stolu gdje su dvije žene ozbiljno razgovarale, pruži ruku da joj se šta da. Ove joj rekoše da produži jer nema masku. Tad ih ova stade proklinjat koTramp Bajdena: – Hoćete da vas gripa ubije?! Pomozite! Vidite ove korone. Ako mi ne pomognete eto vam je za vrat kad vam kažem!!!
xxx
Naši me prosjaci podsjećaju na onaj vic kad su Mujo i Suljo otplovili za Njujork. I vamo-tamo odnekud se mora početi pa počeli od šešira na ulici. Svake sedmice bi im jedan bogataš ostavljao po 100 dolara. Ali, dođe vrijeme kad je čovjek upolovio sadaku. Zabrinuli se Mujo i Suljo i odlučili da ga slijedeći put pitaju o čemu se radi. I dođe bogataš spusti pedeset dolara, a oni će ti: – Oprostite gospodine, vi ste nama godinama ostavljali sto dolara, a u zadnje vrijeme upola manje, šta se dogodilo? – Ma, dragi ljudi, ne pitajte. Ušao sam u jednu veliku investiciju. Gradim novu kuću sa bazenom, pa sam nagomilao nepredviđene troškove. A njih dvojica srdito ustanu sa pločnika i stanu ga šaketat, podvriskujući: – S naših leđa kuću gradiš!!!!