Dan kada sve krene nizbrdo i nikako da se završi

Piše: Indira Kučuk Sorguč

Svi smo imali onaj „dan“. Dan kada sve krene nizbrdo i nikako da se završi. Marfijev zakon kaže: Ako nešto može poći naopako, poći će. A mudrost naših starih teenteovaca kaže: Kad je neko peh, džaba mu što je lijep

 

Nema onoga ko nije u godini imo onaj jedan „dan“. Ne bi trebao to biti onaj dan koji je opjevao makedonsko-romski slavuj Muharem Serbezovski kad moli voljenu ženu da mu  dođe u godini jedan dan, nego onaj kada sve krene naopako.

Pa ne znaš šta te snašlo, bururet pravi ti u glavi. Nižu se nedaća po nedaća ko karike na bukagijama. Peh za pehom, neki neshvatljivi događaji ničim izazvani, bježi ti sve iz ruku. I taman kad pomisliš da gore ne može, da nema šta te već nije snašlo, nisi ni udahnuo punim a ono te opet i to još jače strefilo.

Ali, svima će jasnije biti kad vam dočaram jedan takav „dan“ u životu mog dobrog mahalca Čameta, koji živi i radi u Njemačkoj.

On se živ satra da ko privatnik, a vodi par lokala, živi pošteno, da poplaća sve dadžbine i sve alimentacije za troje djece koje je dobio sa četiri žene. Ova zadnja još nije zatrudnila, ali se brine o ovo troje, jer džaba alimentacija i što su im matere starateljice, Čame im ne da od sebe.  Šta ćeš, to je ta njegova dječija narav, nek je frke i vriske, smijeha i frtutme. Što bi se reklo, nek je puna kuća.

E, jedan dan, ustane on, a sve mirno, ni muha se ne čuje. Odmah mu čudno bilo. Sjeti se poslije pola sata u hali da su djeca kod majki, da je ova njegova nova kod svoje majke i da je on sam u kući za vikend.

Onako još tunjav pristavi kafu. Otvori ladicu kad nema ove naše „Zlatne džezve“. Mora da je mlada popila i nije dokupila. Hajde nema veze – kaže u sebi, popit ću espresso usput. U auto, kupi espresso na pumpi, stavi ga u ukrojenu pregradu one svoje makine, i kako se zado nešto u rikverc da se zaholca, odskoči neki kamen ispod točka i zaljulja mu se auto propisno, a kafa se proli.

– E, jebi ga! – procijedi – krenulo me nešto. Hajde odoh da se popravim malo do banke, da vidim konto. Treba bit dobra uplata od onog vjenčanja – reče sa smješkom i pomilova bradu.

On u banku kad mu tamo poreska skinula više nego što je trebalo, a mlada i mladoženja nisu feninga uplatili.

Ljut ko zoj odleti do knjigovođe, on sliježe ramenima, kao tražit će povrat. Ko je od države ikad išta svoje vratio?!

– Jooj, izađem od njega furiozno, opet stanem na pumpu, kupim sad dvije kafe, odmah jednu s nogu drmnem da ubijem baksuzluk.

 

Opet u auto, samo što je krenuo, zove ga radnik, kaže pozitivan na Coronu.

– O jooj, nisi se mogo čuvat, sad si se našo razboljevat, kad  ni za dadžbina ne mogu zaradit. A moram radit dok nas ponovo sve ne zatvore!

I šta će ti on nego trči kod doktora da se testira. On je pritom rizičan – hem šećeraš hem petnaest ljudi od njega zavisi.

 

– Kad su mi onaj štapić ugurali u nos, tako sam se na čistom bosanskom prodro: Boooliiiii!!!!! Cijeli dan sam se osjećo kao Armstrong na Mjesecu. Zujalo mi u ušima, mutilo mi se u očima, maglile mi se cvike i coktalo mi u sinusima.

Odletim takav u firmu da uzmem ključeve od ovog radnika jer će on biti u stacionaru. Ako ne budem pozitivan, da ja to sve poobavljam. Dok sam išao kod njega, pogrešno skrenem i zabijem se u neku metalnu ogradu i dobro slupam auto.

 

I, naravno, tu se ne završava ova odiseja „može i gore“. Rasplače se kad je vidio da je šteta na ovom haj-flaj džipu da čupaš kosu, ali se tješio da ima osiguranje.

Poslije toga ga zovu iz radnje da mu kažu još jednu „dragičku“: Ženski WC se začepio.

– Sve pliva u radnji. Poplava. Dođi brzo!

 

Kad je došo, smrad je nadjačo sve dezinficijanse i dezodoranse što su ove njegove prskale. Mušterije pobjegle, on zatvorio radnju. Zovne firmu za otčepljavanje, kažu ne mogu prije šest. Zovi poslije parketara da mijenja jedan dio poda, leti da naručiš novu šolju, jer je ova vrsnula kad su je otčepljavali. Uzak otvor šta li je…Šteta s četiri nule i velikom prvom cifrom.

U osam navečer zaključa lokal kad bip-bip. Poruka od doktora. Pogađate: Dragička! Pozitivan i on.

– Sve u meni kuha. Raspadam se, boli me i dlaka na glavi. Nekako se doteturam do kuće. I kad sam upalio svjetlo, skontam da nisam uplatio loto. Džekpot 28 miliona eura! Pogledam izvlačenje na TV-u,  na sistemu bih imao četvorku plus jedan. Hajde, dobio bih osam glava-milju, ne bih dobio milione… ali i to je nešto… Onako nikakav, strovalim se na trosjed, kad mi poče krulit po stomaku, zavija želudac ko hitna. Upale mi se lampice da cijeli dan nisam ništa stavio u usta. Skonto sam da sam popio jedno 28 kafa, ispušio tri kutije cigara i prolio pet litara znoja. Ustanem onako jadan, da sebi nešto skuham da se ne baildišem. Hajde rekoh jedna bi mi vrela amper supica sad ovako pozitivnom došla ko šaka na oko. Upalim kolo, stavim šerpu s vodom kad svrzhrpmtttkkkkkvrccccc… Vrisnu struja. I to samo u kuhinji! Tu su ugrađeni neki posebni osigurači, nisu ko oni stari odvrni-zavrni. Ja to ne mogu da napravim, mora da dođe firma za to. Vratim se u dnevnu sobu, uhvatim se za glavu. Došlo mi da plačem, stisnulo mi se nešto oko srca.

I tad mi blicne. Čame dragi, nisi sebi dao inzulin (!)

Bocnem se u stomak. I procijedim sa cinizmom: Kako lijep dan.

A onda mi opet nešto sine: Trebo bih provjerit policu osiguranja za auto. Nađem je u papirima. Istekla prije dva dana. Koji sam ja baksuz. Zaboravio je produžit!!!

Nakon toga sam povratio od muke.

xxx

Utješio se da uvijek može gore i lego. Kad se probudio, obuko se i krenuo u radnju. Kad stiže poruka od doktora: Za vrijeme izolacije trebate da…….

(Tekst prenesen iz novog broja “Azre”)

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti