Gdje to ima da se hvalimo vjerom, a džamije zatvorene mimo radnog vakta. Gdje to ima, sve držimo do tradicije a nismo ni homorić zasadili, a kamoli porodično stablo sastavili… Prava smo ibret-čaršija
Priča mi nekidan baš dobar jaran, upućen u sva čaršijska zbivanja, da se kod nas čaršija načuđava svemu samo ne onome što joj je pred nosom. A to je ono što bismo rekli „tradicija“. Jer „tradiciju“ ne vidiš. Ona ti je pred nosom. S njom živiš i umireš. Rijetko se osvrneš na neki ibret u tradiciji.
A ibreta ko dana u godini.
Pitam ga ja:
Šta si se ti sad uzeo ibretit, hodaš godinama s konaka na konak i sve ti kez od uha do uha, nikad nisi riječi protiv čaršije reko?
Sjetio se vala rahmetli dede koji je svaku noć akšamlučio, a kad bi došo ramazan, on bi se ufitiljio ko da je hodža i sve provodio po adetu. Sjećam se kako je nana pravila kadaif za svaki iftar i tako trideset dana. Znala ga je nana razabrat, što jes-jes!
Pa dobro ali gdje ti je tu ibret? I danas se akšamluči i ide u džamiju, ima ibreta koliko hoćeš?
Pa jest, ali nekad to nije ibret bio, nego bio ibret kad hodaš pogrešnom stranom ulice, kad radnju nisi otvorio da ti šta nije bilo, bio ibret ne pomoći insanu na ulici. A najveći ibret je kad ti dođeš u svoju čaršiju a ne prepoznaješ je…
Skontam ja šta mi hoće reći i ja nastavim:
Sve mi nekako miriše na stranjsko, ko da sam u Kairu. Moj prvi ibret je „tradicionalna sarajevska čaršija“. U njoj mnogo dućana sve ljepši od ljepšeg s tradicionalnim kineskim proizvodima, od tuta i lavora do pevece suvenira i džidža od jedžudža i medžudža. Tradicija se nastavlja sto posto.
O tome ti govorim. Gdje god se okrenem nešto me dočeka što nema veze s Bosnom. Ne smeta meni svijet, neka ga, nek dolazi odakle god. Ali mi Arapima prodajemo arapsko! Mi Turcima prodajemo tursko. Tursko je i Turcima mrsko kad su u Bosni. Šta on ima kebab i one svoje baklave jest ovdje?!
Ma ja, dođe čovjek ovdje, lijepo mu, osjeća se ko kod kuće! – grohotom se oboje nasmijasmo.
Pa onda ide nargila. Pa nargilajte se u Damasku u tri p.m.!“ – dobaci u huji, bacivši pogled na tri ta hana-bara koja niču kao gljive poslije kiše i začadiše Baščaršiju.
Jest vala čaršija izgubila onaj lijepi miris iz aščiluka, sve damfa po tim aromatičnim vanilijama i egzotičnim kerefekama. Navukli se mladi, garant ima u tome osim duhana i bogda marihuane, nešto mi je to sumnjivo. U pravu si i to je ibret pravi. Baška što je opasno.
Jaštaradi, meni ova maska dobro došla da mogu serbez proći da mi se želudac ne okreće od tog svog hafifluka.
Sad si me podsjetio, čaršija puna natpisa na arapskom i led ekrana iznad dućana, ma prava blagodat modernih struja. Reko bi čovjek da smo sve prilagodili dobrim platišama iz arapskih zemalja. Presmiješno. Ovo nije suk njihov ni Kapali čaršija ovo je Baščaršija. Autentičnost se svugdje cijeni.
Naravno, reko sam jednom zlataru, napravi mi prsten, ti lično. Eto nek mu i kamen ispadne za dva dana, ali nemoj mi ove štanc-mehanike!!! I vidim usred čaršije naki „trudelnici“, „dondurme“, „oldurme“, „kaldrme“! Neka svega, ali daj svoje da stranac vidi, kupi, da se napoji našom tradicijom…
Bogme ti je svaka zlatna. U Parizu hoću da vidim parisko, u Tirani tiransko, u Stambolu stambolsko. E kod nas nek je tuđe pa makar. Baš me pito jedan turista kako to da na Baščaršiji nema nigdje klub da se sevdalinka sluša uživo?! A i s vjerske strane smo za ibreta. Kad spomenu svog dedu akšamlučara koji je išao u džamiju kad mu se išlo. E sad ne može kad se tebi ide da ideš u džamiju. Jok.
Kako ne može? Ne kontam?
E pa fino. Kod nas džamije imaju radni vakat. Otvore se pred namaz i zatvore odmah poslije. Ako si došo kasnije, poljubit ćeš vrata ili ćeš preskakat ogradu da klanjaš na sofama pod uvjetom da je ljeto.
Oooo, dobro si me podsjetila, ima tome i par godina. Otišo ja u Čaršijsku na podne, nakon namaza stadoh u haremu da popričam sa starim znancem i tako nekih desetak minuta. Taman mi na vrata kad za nama onaj štrkljavi Sake sa Kračula što zaključava kaže: „Hajmo, džematlije“. I mi krenemo ko to nam normalno, tradicija. Izađemo i on za nama taman krenuo ključ u bravu stavit kad neki momak, vidi se odmah stranac, može bit i migrant, hoće u džamiju i kaže mu: „Prej, tu prej…“ Sake ga pogleda, ja mu kažem pusti čovjeka hoće da klanja. Sake se ne pometa, okrenu ključ jednom. Ovaj prozbori u očekivanju da će mu Sake širom otvorit vrata i pustiti ga da se pomoli: „Ajm muslim. Muslim“….
„Ti muslim, ti muslim“, Sake će podrugljivo, i uhvati ga za mišicu i okrenu za devedeset stepeni i procijedi: „Šibre iz džamije!“.
Eto vidiš ne možeš ti ni vjeru upražnjavat po Božijoj nego po Saketovoj odredbi. Kad si na toj, ja probala nekoliko puta da nađem način da uđem u Gazi Husrev-begovo turbe da mu se zahvalim za sve što je ostavio našem Sarajevu, a i Bosni cijeloj. Ma nema šanse – ima da osijediš dok dobiješ dozvolu da uđeš. Jer ta su mjesta samo za ove iz hodžinske kurije! Ne može to zijaretit običan insan. Još jedan ibret. I Sahat-kulu, možeš samo u „Valteru“ vidjet iznutra! – dobacim sad i ja propisno zaibrećena pa nastavim.
Podsjeti me to tvoje na moje dvije prijateljice koje su u Begovoj htjele za učimbareć noć Lejletul Berat malo više poslije jacije prodevamit, jer je lijepo, ali ne lezi vraže. Ključar Begove stao pred njih i zvecko im ključevima dok su sedždu činile da ih rastjera: „Ko je klanjo – klanjo, ko neće da izađe, mandal mu je do sabaha!“.