Nekad davno je Nova dočekivana uz rusku salatu i suho meso, podvarak i sarmu. Nekad blizu, što će reć do jučer, u kafani se zanoćivalo. A sutra će, doček biti savršen. Kao krijumčar ćeš se šunjat po gradu, ako ufatiš đe neko piće s nogu i bjež prije cenera jer valja doć kući do policijskog. Isto ko rat, al s uličnom rasvjetom
Otkako znam za sebe, vazda sam bila nervozna u vrijeme pred Novu godinu. Baš se osjećala nekakva nervoza, upakirana u iščekujuće prazne praznične osmijehe i lica.
I sada sam nervozna. Jedva čekam da se kazaljke poklope. Jer još vjerujem u čuda. Kao i devedeset devet posto Bosanaca. Fino ću zažmirit i kad otvorim oči, bit ću u sedamdesetim. Ne, ne, ups – ne u sedamdesetim godinama svoga života nego u onim sedamdesetim prošloga vijeka, jer se tada za doček Nove godine brižno pripremalo danima, heftama pa i mjesecima.
Okupljala bi se rodbina i komšiluk. Žene bi se nacifrale, ondulirale kose zaljevene lakom za kosu na koju se sve lijepilo – od kravata tuđih muževa do konfeta i staklene vune. Sve bi se ponapijalo, plesalo do iznemogla – pucale bi najlonke, kaiševi vadili iz tola, manžetne završavale na onim ženskim gnijezdima od frizura, frcala dugmad, a ko je s kim u stiskavcu završavo niko živ se poslije ne sjeća. Sve je pucalo, a i dobro se pucalo!
Prštalo je od slavlja i veselja, onda bi se čestitalo u ponoć, popila još koja u praznovenju i hajmo kući. Svi u koloni jedni iza drugih, da ne završe u snijegu ko promrzli vrapci.
Nama djeci bi bilo zanimljivo, jer nam je te noći sve bilo dozvoljeno. I te noći Nije bilo: – Ne diraj taj keks, ostavi kad ko dođe!
– Ne otvaraj bombonjeru! Šta ću u goste ponijeti!
Ni u ratu se nije odstupilo od ove prakse. Samo je meze bilo smeće i bućkuriši iz lanč-paketa. Nije se odstupilo ni od pucanja. Što se tad pucalo, eheheeeeeeeee. Iz svih oružja. A najljepši vatromet dolazio je iz pravca Trebevića. Malo PAM-a, malo PAT-a, malo rasprskavajućih svijetlećih metaka… Ehehe, kako nam je lijepo bilo….
E, poslije rata se ko biva pošlo masovnije dočekivat po kafanama. Nisi smio nikom reć da ti se Nova ne slavi po kafanama, to je bilo kafanahulno.
„Šta?! Derneči kad ti je Bog dao. Jednom se živi. Hajde da se ubijemo!
Moro si se nacifrat i na džigaru da bi bio „in“. Prva dva sata svi fini da finiji ne mogu bit, a onda ha onaj počne odbrojavat deset, devet, osam, sedam…i kulturi je odbrojano.
Muškarci se pretvore u vukodlake, a dame u kafanske pjevačice na stolovima iznad klečećih muškaraca zacakljenih pogleda, podvriskujući u ritmu prekodrinskih narodnjaka.
Poslije je došla moda da se Nova dočekuje i po raznim svjetskim atraktivnim destinacijama. Istanbul, Venecija, Pariz, Rim, a nekad, bogme, i New York, Maldivi, Kuba pa i čuvena Kopakabana. Ona se ubila za ove naše parlamentarce da odu tamo pa da ih lijepo operutaju i zadrže u brazilskim prašumama još dugo, dugo, barem do trećeg milenija.
Međutim, svaka Nova godina za jednu je grupaciju ljudi, ako izuzmemo naravno bolesne i one koji su u žalosti, izuzetno tužna.
Nove godine su noći kada ljubavnice ostaju same, a švaleri isto tako sami sa ženom i djecom. Pa se ne zna ko je tužniji. Jel ljubavnica, ili žena koja zna ili sluti da je on tako šutljiv jer ne zna gdje mu je i kako ona njegova fištrija. A i njemu ni do čega. Duša mu u nosu, a šnicla u grlu.
Iako znam mnoge koji su poslije dvanaest kao išli pozdravit neke jarane, pa odletjeli švalerki. Da ne bi pjevali ko drugi nesretno zaljubljeni uz stihove Crvene jabuke: Ko će biti kraj tebe kad kazaljke se poklope.
Nekad je to susret pun tuge i suza, a nekad su i stolice letjele, jer je ona otišla s jaranicama slavit Novu, a završila u krilu nekom razvezane kravate i razdrljene košulje.
E danas će odletjet malo morgen.
Ovaj sad doček mogo bi bit mnogo tužan za većinu. Švaleri i švalerke su već deset mjeseci u celibatu. U celibatu su i rođeni muž i rođena mu žena. Od silnog stresa i savladavanja gradiva s djecom mili im se jedino zahrkat zajedno. Sad više niko nikog ne čuje ni kad cokće ni kad hrče. Ljudi su mrtvi umorni.
Mladi su tek u grču. Prođe im mladost dok se mi u Bosni napijemo kafe i savladamo prospekt o upravljanju respiratorom.
Nema im opuštanja ni za Novu. Otpali i kućni derneci. Starci ne miču iz kuće, neće ni na vikendicu. Treba im dan da sve dezinfikuju. A i hladno. Samo jedan nazeb mogo bi biti koban.
Ne znam kome će teže pasti ovaj doček bez slavlja, jer slavlje je važno za taj hormon adrenalin. Ti dok cupkaš cipelicama i fataš se za budželar da zakitiš muziku, ti se ono pravo, baš pravo, osjećaš živim! Išijas ko rukom odnesen! Na kredite ni pomislio nisi. To što te mrzi pola familije, njima na čast. Tebi je sve ravno, od Save do mora i od Une do Drine.
Bojim se da su nam s ovim drakonskim zabranama ukrali i adrenalin.
Više nema šta da te razvedri. Barem je na početku ovog smaka bilo onih koji su kršili pravila, pravili one korona partije, pa ti to dalo nadu da ćeš i ti isto tako, samo malo kasnije.
Ali ne lezi vraže, to uvijek mogu samo odabrani.
xxx
Nikad nisam bila od onih kojima možeš nešto naturit pa ni „ludu noć“. Ali bih je sad kad ne daju baš oteferičila.
I to s našim bolesnicima, doktorima i sestrama, a posebno braćom medicinskom! Pa s prskalicama i tamburašima do Podhrastova. Pjevali bi u sav glas puni adrenalina ko Nervozni poštar: Nova Godina kuca na vatima, čaše gore svi, čaše gore svi. Hajmo zajedno, hajdemo veselo, neka nam u zdravlju i veselju dolazi.
Jer Staru smo ionako odavno otpisali.