E da zna, siroto dijete, što ne zna…

Piše: Indira Kučuk Sorguč

I sad kad se otkriva ta strašna hobotnica seksualnog iživljavanja učitelja nad učenicom, šefa nad radnicom, doktora nad sestrom, oca nad kćerkom, muža nad ženom, bogataša nad siroticom, sjetih se priče koja je potresla kuloare jednog sarajevskog fakulteta prije tridesetak godina

 

Otkako je svijeta i vijeka, pardon, otkako je žena stvorena, muškima se anatomija nešto pokarabasala.

Čim je Adam prvi put vidio Evu, otrombolji mu se donja labrnja, spustiše mu se ruke do pod koljena, bale mu procuriše ko kod dinga kad mu se merino ovčica pojavi na zubomet…  Mozak mu namah završi u gaćama, gaće na glavi, a ono što mu je ko biva bilo u gaćama spusti se u otvorenu lobanju. E kad tu tutu od glave ko pretis lonac viša sila zatvori, to više niko ne otvori. To što u gaćama ostane samo je puka mehanizacija, kao što ostane i u glavi. Da ima mozga, Adem bi skonto da nema jedno rebro. I tražio bi ga na fin način način od Eve. Pošto nema… E onda ti to njegovo dođe kao u onoj izjavi: Kad umreš, ti ne znaš da si umro. Nije ti teško. Teško je drugima. Isto je i kad si glup. (Zoran Radmilović).

I sad kad se otkriva ta strašna hobotnica seksualnog iživljavanja učitelja nad učenicom, profesora nad studenticom, šefa nad radnicom, doktora nad sestrom, oca nad kćerkom, muža nad ženom, bogataša nad siroticom i tako dalje i tako više i niže i dublje i jače… sjetih se jedne priče koja je potresla kuloare jednog sarajevskog fakulteta prije tridesetak godina.

Ona je bila studentica prve godine, tek propupala kao đulbešećerkin pupoljak. Zaraznog osmijeha, savršenih zuba naslaganih ko dirke na pianu. Djevojka s livada mirisnih, negdje iz provincije, nevina i puna životne radosti.

Jedva su njeni skrpili parica da je pošalju u veliki grad i da je kao prvu generaciju ženskinja iz kuće školuju ne do mature nego do diplome.

I njoj je to bilo ogromno kao da si maksumu dao veliku čokoladu s lješnjacima.

Upisala se na fakultet, pa u studentski dom. Upijala predavanja, iz biblioteke izlazila nije satima, bolje učit u biblioteci nego u sobi s još dvije kolegice. To je bila nemoguća misija.

Svaka je imala svoj adet, a studentarija ko mlađarija sastajala se, po susjednim sobama dernečilo se uz gitaru i pokoje prokrijumčareno pivo.

Ona solidna u svemu, što bi reko svijet ni gore ni dolje, sredina. Ali, na njenu žalost, lijepa.

Da je grob, kako zapisa u svojoj antologijskoj priči Daco Džamonja, ta bi ti se našla kad zagusti, kad te ostavi neka prokleto zgodna ženska, jer „grob“ je ona „koja nikad nije nervozna i nikad je ne boli glava“. I teško da mi bila meta nekog zadriglog moćnika.

Njoj je svakako život surov od rođenja.

Ovu našu prirodnu ljepoticu, a sputanu tradicijom, pogađate, kroz svoj je žrvanj provukao jedan „ugledni“ profesor. Muž i otac. Prijeratni partijski funkcioner, velika nada, doktor nauka.

U kuloarima se poslije prepričavalo i kako. Bila je to javna tajna. Svi znali. A svi šutjeli.

I što je najgore, svi su znali i za njegove „ranije radove“.

Ali se zataškavalo. Studentice šutjele, provukle se s ožiljkom na duši kroz faks, i kao ptice selice odletjele, daleko, što dalje. Izgubio im se svaki trag. Šta im je sve radio, to njihova bolna duša najbolje zna. Ali se znalo i to da su neke ketile satima pred kabinetom, jer ih je obaro (i doslovno!) i nije im davo prolaznu ocjenu.

– Kod tebe izgleda pravilo lijepa i glupa! – znao je na ispitu uputit svoju otrovnu strelicu pred svima. – Hoćeš pet u indeks ili na papir?! Dođi na konsultacije kad se spremiš, a znaš ti – znate svi, je li tako, kako se sprema ispit?!

E tako su te „šupljoglave“ ljepotice stajale drhtureći pred „uvaženim“ profesorom u nadi da će proći. Svaka je prošla s ožiljkom, ma šta da se dešavalo  u ta četiri zida.

I ova je naša tako ketila pred kabinetom. Došla na „konsultacije“. I nju je oblijepio etiketama ko tapetama, pozivo u kabinet na „doradu“ ispitne literature, da bi je priljubio uza zid i nije joj dao mrdnut.

Iznutra zaključo vrata. Odvijalo se sve poslije šest, kad, osim domara i par radoholika profesora koji su isto tako držali „konsultacije“, nikoga u ta doba nije bilo na faksu.

Tad je on u predvečerje „tradicionalno“ primo zgodne studentice.

I kad ju je očerupo i svom silinom navalio, stojećki držeći joj ruku na ustima,  obavljajući taj gadni snošaj, ona je, dok se gad smješko: – Ti si nevina djevojčica!, uspjela smoći snage, pokupiti sebe i svoje stvari i izletjeti ko furija.

Vratila se devet mjeseci kasnije s bebom.

Sačekala ga pred kabinetom kao onog sumornog akšama. Kad je sjedokosi „autoritet“ otvorio vrata, odmah ih je i zatvorio.

Kad ih je ponovo poslije 15 minuta otvorio, nje više nije bilo. Ali, avaj (!), zaboravila je bebu! U plavim kolicima bepče od nekih mjesec dana vrpoljilo se i grgotalo. Do njega je bila flašica s mlijekom. I poruka: Čestitam, smradu. Postao si otac!

Kakva je tek drama nastala u njegovoj kući, možemo samo pretpostaviti.  Pošto je imo ženu, moralnu i patrijarhalnu, koja bi sve dala samo da prikrije sramotu, uspio ju je nagovorit da joj podmetne bebu. Huda žena je svima morala lagat da je kasno otkrila da je trudna. Eto, zaboravila familiji reći da je noseća. Možda bi i rekla da je imala mučnine, al Bog dao, ništa. Lijepo je nosila trudnoću bez viška kila. Stomaka nije ni imala. Porodila se dok si okom trepnuo.

Iako je ovaj gad podmitio portira, cijeli faks provalio priču.

Sina su odgojili kao da je njihov zajednički. Kad je studiro na istom fakultetu, ha bi okreno leđa, ovi stari radnici zakovrnu očima i patetično promrmljaju: E da zna, siroto dijete, što ne zna…

Međutim, ovaj strogi profa nije stao do penzije. U njegovoj uzavreloj bolesnoj krvi nije bilo ništa akademsko.

Osim titule, koja mu je davala moć.

 

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti