Ha se on tebi ne javlja, a reko da ga zoveš slobodno, to je fuš od insana

Piše: Indira Kučuk Sorguč

 

Neka ovih mobitela, smartuša od telefona i svih tih modernih naprava  za uzajamno slušanje i povremeno gledanje. Tvrdim odgovorno da se po toj mobilnoj komunikaciji čovjek poznaje

 

Ništa se nije moglo grđe a bolje pojavit pod ovom nebeskom telemrežom od ovih mobitela, smartuša od telefona, svih tih modernih naprava za uzajamno slušanje i ako vam je ćeif i gledanje. Za mene je to najznačajnije otkriće modernog doba!

Nije to naravski otkriće radi te bežične priče i prenošenja silnih radiovalova s Grenlanda u Zavidoviće, ma jok. Tim čarobnjacima koji su nam to omogućili svaka čast. I lahka zemlja.

Meni je kumst što nakon dva-tri poziva tačno znaš na čemu si s tim s druge strane, umalo ne rekoh slušalice. Zapravo, tog face timea, viber calla, običnoga calla, skype calla, google meeta, zooma join calla i ostalih „the greatest shitsova“.

Nit ti treba jaranica da s njom proanaliziravaš svaki detalj ličnosti te i te koja je rekla u datom trenutku to i to. Nit se ti hudnik mučiš dok odlučuješ da li taj čovjek vrijedi nekog daljeg upoznavanja. Niti uključuješ bližu i dalju rodbinu da te svjetuju ko dorat što je Marka Kraljevića!

Danas jedan poziv govori sve!

Svaki se čovjek, to odgovorno tvrdim, po komunikaciji na mobilnom aparatu poznaje.

Znaš čovjeka. Upoznali ste se nekad, nije da ti nešto od njega treba posebno, samo informacija. On ti reko da ga zoveš u po dana u po noći.

I ti ga zovneš. Javi se ko iz topa! Vidiš odmah, čovjek-munja. Srdačan ko Australijanci po free shopovima.

-Halo, molim.

-Ne znam sjećaš li me se..

-Sjećam kako neću. Pa reko sam ti da me zoveš. Tu sam – šta treba.

-Ma ništa posebno. Konto te pitat, ti reče jednom da si povoljno nabavio neku stolariju za prozore, pa i meni treba.

-Jesam, ma ja…A za šta ti treba?

-Napravio vikendicu pa da stavim par prozora i to je to.

-Eh, da…davno je to bilo, teško mi se sad sjetit.

-Reko si mi da su ti to neki prijatelji…Ali nema veze, ako se ne sjećaš…

-Ma ne brini ti, imam ja kući negdje vizit kartu, pogledam pa ti javim večeras.

-U redu, da te ja nazovem?

-Ja ću tebe…Ako ja tebe ne prozovem, samo me ti zvrcni da me podsjetiš.

-Hoću, hvala.

-Ma ništa, normala.

Ne zove on, smrklo se. Ti odlučiš da ga zovneš. I zvoni i opet zvoni i opet đon…. I zvoni taj prokleti telefon…

Iz pristojnosti pustiš da odzvoni samo tri-četiri puta. Šta zna, možda čovjek plijevi baštu, jede, drinca, tušira se, radi one stvari…Razmišljaš s uviđajem. Ti duboko u sebi vjeruješ da je on čovjek od reda, bontona, kućnog odgoja. Da će kad vidi propušten poziv, sam nazvati ili poslati poruku s nekim objašnjenjem.

Odlučiš da mu pošalješ poruku. Ali avaj! Opet tropa.

Da ga zoveš opet, nema smisla. Poziv se sada vidi. Nije to ko prije deset-dvadeset godina kad su ljudi kupovali onog lovca i prikopčavali ga na onaj obični fontele ne bi li upratili ko ih zivka u po noći i spušta slušalicu!

Sad su brate druga vremena. Sve ti se samo kaže. Ko je lažovčina, ko bez odgoja a ko se služi sa ticape brojeva!

Ha se on tebi ne javlja, a reko da ga zoveš slobodno, to je fuš od insana – odgovorno tvrdim!

Ovi telefoni u po časa otkriju muljatora.

Čim vidim kod dotičnog tri aparata i pet kartica, ja znam da tu nisu čista posla.

Postoji i ona druga strana, kad se ti uredno javljaš na svaki poziv, ako propustiš čim ugrabiš vremena o svom se trošku javiš. Objasniš sve. Dogovoriš se. Ali te taj mobitelmanijak ne popušta. Stalno te podsjeća na sebe. Ti njegov problem ne smiješ da zaboraviš.

I vazda te zove na viber. Ne do Bog da na svoj problem potroši po marke.

Samo što sam jednom takvom odgovorila na poruku, proradi mi mokraćni mjehur i pošto sam sama sjedila u nekoj ljetnoj bašti, ja sa sobom mobitel i do ćenife.

Ma samo što sam se spustila na onu dasku, pacijent zove na viber. Onaj se reski zvuk prolomio ženskim toaletom. Mene stid kao da je sa mnom u kabini još dvoje i ko da me svi vide i upiru prstom u mene: Ova ni u halu ne može bez mobitela!

Sad ti budi pametan. Mobitel u džepu, viber se dernja, džep na dva centa od poda jer su mi farmerke spuštene, jedna ruka je krenula prema tariguzu, a druga drži hlače. Nema šanse da dođem do telefona i ugasim, stišam, prekinem poziv….Ono vrišti bez prestanka jedno dvaest i četiri puta. Ja ni tamo ni vamo. Hala odjekuje. Neka pere ruke za lavaboom i daje mi signale kašljanjem, dok druga žena ulazi. Ovaj neotesani ne prestaje.

Kad sam se uz joga poteze konačno iskobeljala iz gabule, prvi put sam blokirala korisnika.

Ne može se više od četiri puta pozvoniti, pa da ti se ne znam kakve vijesti donose. Znao se brate red nekad. Nema šanse da te je neko mogo nazvat između četiri i šest popodne, jer su ljudi odmarali poslije posla. Sve poslije devet navečer se smatralo alarmantnim. Dakle: SOS!

Ako je neka pjanska slučajno, spustiš slušalicu i ištekaš aparat. A ako te neko onako nazvo da popričate u deset navečer, načudit se ne možeš toj nekulturi.

Nisam jednom čula majku kad bi nekom s druge strane žice održala befel: – Ne zove se u ova doba!

E sad se zove u svaka doba kad ustreba, al se zato pravi mutav, slijep i gluh i ne odgovara na poziv u pravo doba.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti