Helać od čovjeka

Piše: Indira Kučuk Sorguč

Danas sve vrvi od čistunaca, misica i mistera, gospode i gospoja, velikana biznisa „since 1901“ i inih „koljenovića“ koji samo „japajakaju“ i imaju onaj pogled s visoka. Znate vi dobro na šta ja mislim. Takve eto nikad ništa ne protjera!

Kad god mi se neko kofrči, ja ga zamislim na WC šolji.
Kad god neko misli da je bitan i da piša parfem, ja ga podsjetim da i car ide pješke – a nekad bogme i trčeći, u sobu za olakšavanje. I da se mora olakšat ko vas butum svijet i da mu džaba sva vlast, slast i mast kad se i on okreće iza sebe i provjerava kakve mu je boje kreacija.Dakle, sve pada pred činjenicom da možeš bit kralj, car, najjači, najljepša, genijalan, poliglota, filmski star, oskarovac, nobelovac, najveći sin svih naroda i narodnosti, državnik, direktorica, operna diva, mirotvorac, borac, ognjenpricaš, zlatnoznačkaš, udarnik, univerzitetski profa, Alija Sirotanović, pop zvijezda – ali, ako nisi kralj dobrote, doživljavam te isključivo ko izmetliju.

Znam jednog takvog. Tipičan pokvarenjak u bijelim rukavicama. Ne, nije mu babo dirigiro velikim orkestrom niti je bio mađioničar. Nego bio brate pekar. Čovjek hrmpačio od zvijezde do zvijezde, lomio se ko orah u čvrstoj šaci ne bi li mu se barem djeca naspavala normalno, da ne rane prije zore i bijeloga dana.
Znoja prolio napretek, kifli ispeko na tone, na godišnji nikad nije otišo. Ostavio sinovima jednu pekaricu i nešto kapitala. Ovi odmah turili tablu na radnju „Since 1901“. Ko biva, pravio im i čukundedo kifle i imo svoju radnju prije 120 godina.
Čaršija kaže da jest tako, al u limburgu. Ja im kažem da je u reklamama dozvoljeno malo lagat.
Kaže čaršija, nije ovo malo. Ovo je skroz.

E, on se uzdigo pravo. Krenulo ga s tim „Since 1901“, ubacio još nekih peksimeta, jabukovača i bureka, malo se proširio i eto gazde preko noći. Štaš, narod gladan, a štrucu hljeba kad zaliješ vodom i varenje traje taman do termina za pekaru narednog dana.
Osim što se ugazdio, on naokolo priča o porijeklu svojih predaka.
Baš na jednom vjenčanju, gdje je bio kum, ubio je goste za stolom:

– Moji su stara begovska familija koja vodi porijeklo još od bosanskog kralja. Bili smo knezovi-štitonoše kralja, dao nam posjede kod Kozluka. Kad su Turci došli, moji ih dočekali ko braću, jer se moja prapranana preudala za sandžakbega tadašnjeg, i mi dobijemo zemlje do Zvornika. Kako tad, tako i sad. Ove radnje nisu nikle nako. Kad su nam oduzeli zemlju, dedo je pokrenuo ovaj biznis, otac razradio, a ja doveo na svjetski nivo.

Ljudi kolutaju očima, on ne remeti svoj tok:

– Kod nas je sve ko apoteka. Naše pekare su pogoni. Čistoća na zavidnom nivou. Ja ako išta ne podnosim onda je nečistoća i ugursuzluk. Gade mi se takvi.

Dobaci mu kuma za stolom:

– Može se dogoditi svašta. Trčiš, oznojiš se, žuriš negdje… Ljudi smo, svašta nam se događa.

– A đe su vlažne maramice, presvlaka druga, parfem, češalj, dezodorans…. Ma nema tu isprike.

Vjenčanje je bilo u ljetno doba na zakupljenoj livadi pored šumarka, a nedaleko je žuborila neka rječica. Prije da je to bio potok jer nije neke ni dubine ni širine ni dužine.
Krenula je muzika uživo, većina ih se digla da pleše, a kum-apoteka je prionuo na janjetinu i kiselinu s posebnim pijetetom i escajgom. Ti „since 1901“ i janjeća rebarca jedu s viljuškom i nožem. Oni se gnušaju onih koji umaču.
Nije prošlo dugo od njegovog zadnjeg zalogaja, naš junak dobi grčeve u želucu. Pregibo se jadnik, al stomak zavija li zavija pa klokoće ko žubor potok. Uz tupu bol i strahobalan nagon smogne nekako snage i uspravi se. Utom mu priđe mladoženja:
– Gdje je kum da zapleše sa mladom?

– Evo sad ću samo da se … nešto mi muka … sad ću ja… – I odleti put ćenife koja je sklepana od okaraka na otvorenom.

On za vrata, vrata zaključana. Tek tad uoči natpis: Nije za upotrebu. Sad se već držo za pojas svojih svijetloplavih hlaća stišćući se da iz njega ne prsne. Pogleda lijevo prema drugoj kabini sa veliko Ž na vratima. Reče sam sebi: Uletit ću pa šta bude. Ali avaj – i ova zaključana ali iznutra. Neko je bio unutra.
U tom polumraku baci pogled prema kraju livade i privuče ga žubor vode. Čvrsto je stiskao hlače naprijed, a kad je malo odmako i otpozada.
Uspio je nekako da izmakne iz vidokruga lampiona i da se dogega ko pingvin do potočića. Stišćući se posljednjim atomima snage da ne prsne, izvadi mobitel i upali bateriju. Približi se bistroj vodi i uoči neki veći pljosnati kamen na sredini tog nevelikog potoka.

„Eh“, reče u sebi, „to mi je trebalo“. U cipelama od hiljadu dolara ugazi u plićak i onda u jednom skoku doskoči do kamena koji je bio tačno na sredini potoka. Užurbano skide hlače i Armani gaće i haman da se opusti u tom mu izmigolji kamen pod nogama, jer je bio ljepljiv od one vlažne mahovine. I u trenutku padanja u vodu ovaj ti se hairlija uhelaći i takav sruči kompletnim donjim trapom u žubor potok.
Voda tu nije ni do koljena ali je on bio do koljena u belaju.

Srećom, mobitel je stavio u džep od sakoa pa ga izvuče i upali svjetlo. Imo je šta i vidjet.
Hitro skinu i gaće i hlače. Armanijeve gaće frljacnu u vodu, a Bossove hlače onako gadljiv poče unezvjereno prat gledajući u pravcu odakle je dopirala muzika. „Dobro je, nije me bar niko vidio“, tješio se trljajući bez sapuna i vlažnih maramica tu helaćotinu.
Zavrnu i hlače i gaće najsnažnijim stiskom ne bi li ih iscijedio do posljednje kapi. Uze prvo gaće pa ih protrese i haman što je ubacio desnu i podigo lijevu da ubaci u prorez kad:

– Kume, šta to radiš?!

Na to se ovaj bojažljivo okrenu i ugleda mladu i mladoženju. Mladoj je mladoženja stavio dlan preko očiju.
Naravno da na ovo nije mogo odgovorit ko Đenka u „Maratoncima“:

– I ti ćeš kume ovo isto da radiš!

Tekst prenesen iz aktuelnog printanog izdanja magazina “Azra”

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti