Kaže mi prijatelj policajac da je Corona pokazala svu netrpeljivost u zajednici između dvoje ljudi. Razvodi se uduplali. Uskoro, kaže, normalan brak će postat endemska pojava. A nasilje niko trpit neće. Bit će, žene fatajte se tave… policija sigurno neće!
Priča mi dobar prijatelj koji radi na ovim bračnim deliktima, svađama, porodičnom nasilju da još malo pa će normalan brak postat endemska pojava. Bit će trči-trči pa dobar brak.
-Vjeruj mi, dok je ove Corone, znači evo sad je bila puna godina, predalo za rastavu 100 posto više parova nego godinu prije. Nije normalno. Rastavlja se i staro i mlado, niko nikog neće da trpi.
-Menso, bogati, kako ti to znaš? Nisi ni advokat ni sudija. Eto „sto postoooo“, ne pretjeruj. Svak se danas o svom jadu zabavio. Ko će u ovom nevaktu hodat od suda do advokata, od socijalne službe do notara i popunjavat formulare? To mi nije normalno, redovi se otegli, muka živa s radnim vremenom, svugdje vreba opasnost od virusa… Mislim da pretjeruješ s tom cifrom.
-Vjerovala ti ili ne vjerovala, samo će ti se kazati. Eto traži podatke iz suda pa ćeš se uvjeriti. A kako znam, evo kako: Jesam li ja u policiji?
-Jel mi telefon ko SOS svako malo zvrči od poziva?! Prijavljuje žena muža, komšija tuču u susjednom stanu, vriska, svađe, belaji svakodnevni. Eh, nama prijave, mi dođemo na lice mjesta, utvrdimo, napišemo zapisnik, privedemo nasilnika… Vidiš, sad je prijava tri puta više. Znači da se nasilje utrostručilo, a ako se nasilje utrostručilo broj zahtjeva za razvod se najmanje uduplo.
Nije mi nešto bio uvjerljiv jer sve se tješim da imamo ove kuće spasa, koje spašavaju uglavnom žene koje su žrtve u braku sa silnikom. One se sad imaju kome obratit, a da nisu roditelji i policija. A opet nije vrijeme normalno, što jes-jes, eskaliraju panika i strah, a što ne bi u tom ludilu eskaliralo i nasilje, pa ga pitam:
– Na šta nailazite na terenu? Kako to izgleda kad dođete na nečija kućna vrata?
-To je horor. Obično žena ili starija djeca prijave nasilje. Znaju i komšije, ali anonimno. Ljudi ostali bez posla, teški sebi, još teži familiji. Ne donose u kuću, niko nigdje ne ide. Počinju da se mrze. Muški se fataju flaše, žene zvocaju. A onda lete čaše i tanjiri. Djeca u grču, skupe se ko vrapčići od zime pod strehu, ne progovaraju.
-Jesu li samo kokuzluk i socijala razlozi ili se i ovi zbrinuti žale jedni na druge?
-Ovi zbrinuti su posebna vrsta. Oni se mrze iz dna duše. Oni jedni na druge idu s vatrenim oružjem. Svašta sam se nagledo. Njihovi razlozi su preljuba, kocka, pohlepa, a Corona ih je natjerala da više vremena provode zajedno i tu niko nikoga ne može očima vidjet i glavom smislit. Najviše je puklo brakova „zbrinutih“. Mi izađemo na uviđaj, ono kompjuteri lete kroz zatvoren prozor, mobiteli od dvije milje maraka, skije i pancerice… lom, kažem ti!
Znači da ima i poznatih ličnosti dok kažeš da lete ko „miraži“ skupe stvari.
-Ma jašta, buše se gume od rendž rovera i mercedesa terenaca, pljušte psovke, padaju šamari ko pjanci na ledu…Ne zna se gdje je gore, tamo gdje je fukareština ili gdje je obilje. Jednom smo izašli na Goricu, počerupalo se dvoje Roma. Ovaj Hamuš je ženu iz ljubomore nalupo da smo mi mislili da joj spasa nema. Ona ga ječeći proklinjala:
-Crko dabogda, ptice ti drob čerupale! Hitna došla kad i mi. Ha smo mu lisice stavili, nju su smjestili na nosila. Kad je vidjela da ga vodimo, dok su nju uvodili u kola hitne pomoći, okrenula ploču, stala proklinjat našeg policajca: – Dabogda ti se ruka sasušila, ne stavljaj mu lisice. Čuješ li ti, hojrate, ajoooj, …Mužu moj, ne ostavljaj nas…
Bude, dakle, i veselo, ali urijetko. Kaže, svašta se i policija nagleda, ali nema ovlasti da se miješa u tuđi brak. U nasilje da, ali i to je kratkog daha. Iskustvo mu govori da se čudne stvari događaju između dva bića. Čas se mrze, čas se vole.
-Nema tome ni dva mjeseca, dobili smo poziv od komšije koji je više pobenavio od ovo dvoje koji lome, krše, vrište… ne smiruju se. Malo-malo neki fajt. Ali, tu su protivnici bara-bara. Čas je jedno u gipsu, čas drugo u krvi. I dođu moji taj dan na lice mjesta, kad tamo zateknu muža krvave glave. Šta ti je bilo, žena ga spucala onom debelom gusanom tavom po sljepoočnici. Kako je uopšte podigla tu teškašku tavu nije mi jasno. Mogo je ostat na mjestu mrtav. Lije krv, on se dere na nju, ona se s tavom ukipila ko drvena Marija, ne pregovara. Naš policajac mu zaustavljo krvarenje dok nije došla hitna. Uzeli smo izjavu, napisali njoj prekršajni nalog. Njega smjestili u bolnicu. Ko kaže da muškarci ne stradaju?! Ima i žena nasilnika. Nagledo sam ih se ja, ihaha….
-Od svih tih silnih priča, dragi Menso, koje si vidio, zapiso, čuo i svih tih silnih slučajeva nasilja koji su doveli do razvoda u najboljem slučaju, ti si meni prepričo dva: jedan u kojem namlaćena žena na vas kidiše da joj čovjeka ne vodite u zatvor. I ovaj kad je nasilnika koji ju je mučio godinama žena pukla tavom u glavu. Fakat ne mogu „bilivit“ dokle seže ta anamomuška solidarnost.
J..o je čvorka koga ste vi zaštitili.