U Bratuncu se i danas prepričava legenda o Džoniju, lovačkom psu koji je poveden svojim niskim strastima krenuo za košutom u duboku šumu Čauš planine i zauvijek tamo i ostao. Nije stigo košutu, ali ga je stigla vila s Čauša i skamenila u trku
Stari Bratunčani svi listom znaju i prepričavaju živu istinu, koja je sad već ušla u legendu, o Džoniju, psu trobojcu iz mnogo poštovane pasmine bosanskih lovačkih pasa s pedigreom. Osim trobojca, slavu Bosne širom lovačkih staza i bogaza pronose još i barak, balkanski gonič i posavac.
Džoni, samim tim nije običan pas. On je pravo njuškalo. Ako ste rođeni sedamdesetih, malo prije i malo poslije, onda se svakako sjećate čuvenog čovječuljka Elmera iz serijala o Dušku Dugoušku s lovačkom puškom koja malo-malo pa nezgodno opali, i njegovog Njuškala, psa tragača za privlačnim dugouhim zečevima. Njuškalu je njuška kad krene u lov ko rilica vazda na cenat od zemlje, uši su opuštena klepetala, a trup je u niskosilaznoj pozi – sve s ciljem da se namiriše opasna lovina.
Ovaj naš Džoni poklon je mjesnog lovca svom unuku Adi za veliku ljubav i gonjenje lisica, što je u ovom kraju duga tradicija. Haman ko u Engleskoj, samo što ovi naši ne pušu u rog.
Adin đedo je sagradio kuću u jednom malom bratunačkom naselju naziva Žljevice, koje su ličile na džunglu Amazona. Žljevice su okružene prirodnom živom barom na koju se uhvatila sučevica (debela zelena pihtijasta lava) s pokojim lotosom, koja se dopunjavala potokom koji je tekao s Čauš planine. Ta baruština je bila prirodni rezervat za zmije, žabe i bratunačke vodozemce od kojih je najveći ikad bio jedan krokodil. Nikad ga niko nije vidio, ali ga je čuo, barem jednom u svom životu, kad bi preko lelujavog drvenog mostića prelazio na drugu obalu.
Džoni je tu odrastao kao miljenik sve djece. Onako lijep u tri boje, s bijelim vijencem oko njuške i vrata te sa snježnom tačkom na vrh repa, braonastih klempavih ušiju i smeđih nožica, a mrk duž trupa, njuško je svugdje, ne tražeć belaja.
Pod iskusnim okom đede lovca, Adi se sa svojim Džonijem učio gonjenju lisica. Uvijek su u lov neiskusni psi išli sa starijim kerovima, da im bude običnije, da imaju vođu i zaštitnika. Ali, najviše zato što su ovi veterani apsolvirali dvije nedaće: ne smije ih podmukli lihač (lisac) prevarit i odvest daleko od plijena. I nikad ama baš nikad ne treba poći za košutom.
Zašto? E to je Džoniju pokušo u glavu da utuvi Adijev đedo:
– Nemoj da bi se ikad odvojio od drugih kerova, jes me čuo Džoni? Nemoj da bi krenuo za košutom mladom, to ni slučajno. Nasamarit će te, žensko je to. Čuješ li me, klempo? Nemoj da bi te zavaro lukavi lihač. On je prevejani lisac. Zavija isto ko ti, a nije tvoga roda. Zapamti to. Odvest će te od grupe i nikad te niko više naći neće. Drž se svojih jarana goniča. Jesil zapamtio?!
Džoni je klepno klempavim ušima i isplazio jezik u znak razumijevanja.
Međutim, Džoni nije bio good. Džoni je, ustvari, bio mlad i glup.
I tako bezbrižan, mlad i glup krenu u lov. Lovci pustiše kerove. Pusti Adi i svog Džonija. Uz njega još dva neiskusna trobojca i jedan matori polovnjak pođoše na lisice.
Utom čuše pseći lavež i potrčaše u tom pravcu. Desilo se ono što nikako nije smjelo: prepredeni lisac ih je odveo na krivi trag. Odvojio od grupe i zaveo ih duboko u Čauš. On u neka doba pobjego, dok su kerovi ostali na vjetrometini.
A onda je Džoni dobio iskonski poriv kad je njegova njuška osjetila miris košute i …
Kažu ljudi da je to nešto poput prvog orgazma ako se ko može sjetit.
Vrlo mu je teško odoljeti… Ma koliko su mu stari kerovi govorili da ne smije krenuti za tim, pa i Adijev đedo upozoravo nasamo, oči u oči, da se mora oduprijeti tom zovu, mladalačka strast Džonija je bila jača od upozorenja…
I krenuo je tragom tog neodoljivog mirisa… Miris je bio sve intenzivniji kako je Džoni ubrzavo korake. Šetnja se pretvarala u kaskanje, kaskanje u trk, trk u šprint sve dok se čitav njegov svijet nije sveo samo na jednu tačku koja je izgledala kao zraka svjetla iz crnog tunela. Jednostavno, samo je to vidio. Znao je da mora ići prema tome… Nije se zaustavljo. Ne zna se koliko je trčao taj dan… Negdje pred akšam skupile su se prve grupe lovaca i kerova. Krenulo je prebrojavanje, zviždanje, zvanje. Svi su se pojavili osim Džonija.
Adi je u panici upitao svog pseznajućeg đedu:
– Đedo, gdje je Džoni? Samo se on nije vratio.
Đedi je sve bilo jasno, ali ne htijući da okahari svog unuka, rekao je:
– Doći će Džoni.
Već je duboka noć bila kad se se vratili u Žljevice kod Bratunca.
Te noći je Adi bio tužan, nije spavao, nadao se da će se Džoni pomolit odnekud. Kad god bi čuo neki lavež, uvjeravo je sebe da se to Džoni glasa, premda je znao da to nije on, jer je dobro poznavao zvuk, dužinu i karakterističnu boju njegovog lajanja.
Prošla su tri dana, prošlo je sedam dana, prošlo je ljeto a da Adi nije znao kako mu je prošlo. Došla je jesen. Gledan iz doline, Čauš je dobio boje zalaska sunca. Pa je onda došla poznata bratunačka hladna, gola i siva zima, Džoni se nije vratio. Prošla je godina, dvije…
Prošle su tri godine i Adijevo djetinjstvo ispraćeno dječačkim igrama i đedinim lovačkim pričama. Ali, nikad nije zaboravio svog „nevjernog“ Džonija.
A šta se, ustvari, desilo?
Džoni je pošao za košutom totalno omamljen. Nesvjestan da je ne može stići. Košuta je brža od svakog lovačkog kera. Hem je brža hem je izdržljivija. I drži ga na distanci. On taman dođe do nje, ona zađe dalje u šumu. A njegov instinkt ga vodi. Zamiriše mu košuta ko muškarcu riba. I crko bi da ne krene za njom. Lakonoga košuta ga uvuče u planinu i tu mu je i kraj.
U svom mladalačkom trku za košutom, pošto se nije mogo oduprijeti svojoj strasti, Džoni nije mogo stati. Njegovu pseću patnju pratila je poznata vila s Čauša. Nakon dugog trčanja smilovala se nad Džonijem i skamenila ga u trku.
I dan-danile kad se ide u gljive na Čauš čuje se Džonijevo zahvalno zavijanje. Jer, da ga ona nije skamenila, on ne bi nikad stao.