Nema čovjeka bez mahane. Tako ni stari Vukodlak nije bio bez nje. On je volio dobro potegnut. Da bi se izliječio od alkoholizma i toksikomanije, jer je i pio i pušio, pozvo je kod sebe na odvikavanje trojicu još većih alkosa od sebe
Bio jednom jedan slastičar. Zvali su ga Vukodlak. Prozvali ga tako odmilja. Čuj, vukodlak, odmilja?! Može i to.
Zapravo su time njegova raja željela reć kako je on preko dana mio, raden, zabavan i trijezan, dok se navečer izvrne u pomahnitalu zvijer koja pije, puši i namještaj ruši.
Vukodlak je bio umiljat kao pas ljubimac, pravio šaumrolne i svojim nebesko plavim očima koje su se završavale tamo negdje visoko, skoro do ispod zalizaka, šarmirao dobrodržeće gospođe starog kova, koje su znale u stotu kakvog okusa treba da je „šaum“ od bjelanaca i čokolada za„zaherku“.
Govorio je kao da je „iz Zagreba“ i kao da je“upravo stigal sa placa“ gdje je nabavio svježa jaja za umokac od vanile.
Prosim lepo, milostiva, Vi baš znate šta je friško i sočno. Baš sam te rolne sad izvadio iz pećnice. Izvolite, probajte, još su teple.
Zglave nije više od dva-tri dana proveo u Zagrebu, i to kad je bio na proputovanju za Maribor, gdje je služio vojsku. Ali, valjda je ufuro da tamo živi samo kulturan i uglađen svijet. I znao je svojim šegrtima govorit:
To su gospoda. Sve im je sa „hvala lepo, molim lepo, prosim, izvolite…“
E sad, nema čovjeka bez mahane. Tako ni stari Vukodlak nije bio bez nje.
On je volio dobro potegnut. Ali, samo navečer. Jal zatvori radnju, krene se s akšamlukom, od „fijakera starih“ do „kafančuga novih“.
Da bi se izliječio od alkoholizma i toksikomanije, jer je i pio i pušio, pozvo je kod sebe na odvikavanje trojicu još većih alkosa od sebe: Omču, Škulju i Pirčeta.
Skonto je da jednim magičnim prelazom špathle po čokoladnom kolaču pretvori trojicu pijanaca u trimnogo spoštovana i uzorna lumpen proletera.
Omčo i Pirče su bili električari, jedan u invalidskoj penziji – prisilno ga penzionisali jer je mortus pjan dolazio u „Valter Perić“. Čašu strpljenja kod direktora je prolilo kad je pod gasom izišo na teren i sagorio sve električne instalacije na direku kod Bistričke stanice.
Pirče je uspio da mu preduzeće dokupi staž pa su i njega šutnuli u penziju s minimalcem.
Dok je Škulja u prijevremenu penziju otišo s činom pomorskog kapetana. On je, tako se priča, mrzio i more i lađe i vojnu službu. Jedino što je volio bila je bijela uniforma s epoletama. Da ga ne ufati morska bolest, on je počeo piti. Jednu za smirenje, drugu za opuštanje, treću za dobro raspoloženje. I bez po litre nije mogo isplovit, ako ne laže, na Titovom „Galebu“.
Pričo im je da je baš on bio kapetan na jednoj plovidbi Druga Tita u Libiju.
Taman smo oribali palubu, jer su se na Galeb istovarili galebovi jednocijevci, kad Tito izađe da se prošeta. Čovjek se odjednom izgubi iz vida, okliznuo se o ulašten pod i tresnuo svom silinom i skliznuo. Srećom da sam to primijetio i sustigo ga, bacio se na njega, i zaustavio. Da to nisam učinio, završio bi u moru!Tito mi je u znak zahvalnosti poklonio penkalo snjegovim monogramom,al mi ga neko od posade na brodu mazno.
Jest, aha… Daj ba, Škulja, mojne nime pjanske – ukliznuo mu je Pirče sa komentarom.
Vukodlak ih je prvog dana postrojio u radionici i izdao komandu:
– Prosim lepo, dečki, preko dana se radi, a navečer se pije. Malo, umjereno. Sad se dajte na delanje. Očistite radionicu.
Radili su oni, nema šta. Međutim, bili su Vukodlaku sumnjivi, jer su nakon teškog posla izgledali ko veselice. I provali on da mu rum ide ko u Zahide. Kako bocu stavi, tako ona skikne.
Stavi ti on novu i kaže svom šegrtu Mariju: – Evo šta ćemo. Uze crvenu boju za kolače i dobro namaza grlić boce.
– Dečki, radionica je kao Hirošima. Dajte se na čišćenje.
Njih trojica po zapovijedi uđoše, a on izađe ispred i nakon petnest minuta doviknu: – Jeste li?
-Nismo. Tako još dva-tri puta.
– Nešta ste mi spori – a sve šegrtu išareti onim E.T. pogledom kao „uhvatili smo ih na panju“.
Naposlijetku izađu sva trojica iz tog podrumskog mraka:
– Gazda, sve je kao apoteka.
Vukodlak ode da provjeri, otvori kredenac, tamo od litre ruma ostale dvije dece pri dnu.
A lijepo ste ovo uradili, ide vam bonus. Ašta vam je to na ustima?
Kako su izašli s mraka na svjetlo nisu gledali jedan u drugog nego drito u Vukodlaka. Na njegovo pitanje su se tek pogledali.
– Pirče, eto te ko kakva kurava, ramazo ti se karmin – Omčo će.
Vidi sebe, mamlaze, pravi vampir, ko da si se krvi napio – stade se cerekat – a vidi Škulje ko tužni klovn.
Zločesti ste dečki, zločesti. Jeste li vi došli u moj sanatorij na odvikavanje ili na privikavanje?! E, nećemo više tako. Od sada je rum pod ključem.
Jednom ih je zatvorio u radionicu da mu istucaju vreću oraha. To je bila poznata Vukodlakova terapija, kad završe dobiju po tortu od pirjanog oraha i voz.
Cijeli dan od njih ni habera. Ni da kucnu, daj vode, hoćemo u WC. Ništa. On pred akšam za ključ, otvori vrata kad imašta i vidjet. Sva trojica kolo igraju, pjevaju, a svakom u ruci do pola otpijena flaša konjaka.
Bedaci jedni. Razočarali ste me…. Pa… šta ste uradili? Otkud vam novci?!
Hajde stari Vukodlače, pusti brigu na veselje, Pirče, daj čašu za majstora! – povika Omčo.
I tu i on poklekne. Potegnu iz čaše, pa potegnu malo više, pa mu Pirče dosu još jednu. Pa se i onuhvati u kolo.
xxxx
Ispostavit će se poslije nekoliko dana kad nije mogo da nađeelektrični kabl, da je ova alkos trojka taj dan našla kolut od 30 metara, i kao vrsni električari utopili ga za dobre pare. Provukli se kroz prozor, kupili šišu, ušunjali nazad i proteferičili.
Tako je projekt „Sanatorij kod Vukodlaka“ načisto propo.