Snobovi odgajaju snobove. Mnogo velikih snobova znači mnogo malih snobova. Snobići se po školi šetaju u Armaniju, repetiraju ajfone 12 u manje imućnu djecu i fale se babama ministrima, direktorima i krimosima – ustvari, kad bolje razmislim, svi se fale babama krimosima
Puna su nam usta prava djeteta, zvoni se od Mašrika do Magreba, od Une do Drine i od Save do mora, a prava ko i sve drugo imaju oni s privilegijama.
Odgovorno tvrdim, sve danas počiva na pravima snobova.
A ako nisi odgojen da budeš snob, ti svoje pravo možeš okačit mačku o rep il na UNICEF-ov transparent.
Ako si dijete koje ne dovoze u školu bijesnim džipovima, ti se jedino možeš igrat sam sa svojom užinom na velikom odmoru. Jer ti nemaš ajfon 12, svijetleće adidaske što se pune na struju, ruksake Louis Vuitton, trenerke Boss ili Armani, ni sama ne mogu pohvatat sve te brendove…
Ti što idu u državne škole, a nosaju takvu opravu, ustvari su ona niža klasa snobova, jer to bogatstvo su roditelji stekli šanom, trgovinom nacrno i odrađujući poslove za ove velike političke kriminalce.
A privatne škole su baška. Tu idu baš djeca guzonja. I tu nema problema. Jer svi zadovoljavaju taj elitni status. Tu se gledaju nijanse. Ako je stari došo po budućeg Gejtsa u Poršeu, što nije došo zadnjom tipom nego onim Kajenom skraćene karoserije, itd.
Baška su djeca selebritija, oni nisu baš baš bogati, ali jesu baš baš ufurani i baš baš bezobrazni.
Priča mi jedna učiteljica, a ona vodi tu još pičurladiju, dječicu od šest, sedam, osam godina, da joj dođe da povrati šta roditelji snobovi od svoje djece prave.
Kaže:
– Šaren mi je razred, svega – od djece radnika do ovih što imaju mnogo para, djece privatnika, poznatih TV lica, političara… Nema tu čega nema i šta se od djece nećeš naslušat. A čini se da su djeca nazovi selebova najnepristojnija.
Jedan mi je TV voditelj došo na roditeljski i bahato, kao da je Lari King a ne Mujo od „obehhhena“, održo befel na moju primjedbu da male „malo-malo“ pa nema na časovima:
– Moje dijete je najpametnije. Pametna na tatu, lijepa na mamu. Ona može da ide u školu kad joj se prohtije. Nije ona bilo čija. Ona je moja! Pa, znate li vi ko smo mi, njeni roditelji!?
Hoće ko biva reć djeci bosanskih selebritija je sve dozvoljeno.
– Znam – odbrusila sam mu – ali bolje bi bilo da ne znam, pa da mislim da ste samo neodgojeni!
Ili, Izvedem jednog dječaka na tablu, nije uradio zadaću, hajde da ga malo propitam. Upitam ga:
– Što ne učiš? Nisi tri zadaće uradio? Ima li nekih problema? Kaže on meni hladan ko špricer:
– Ja imam sjekjuriti kući da me čuvaju, što ću učit!?
Sad je najaktuelnija igrica na mobitelima koja se zove „Roblux“, pa se djeca zadaju igraju i igraju do iznemoglosti da dođu do nekih igračaka, a kad dođu valja ih platiti. A kako se plaća?! Pa naravno, karticom vrlih roditelja. Ko ima mnogo tih igračaka, stalno provlači karticu. Roditelji koji ne mogu da podnesu taj toliki namet na dječiji vilajet, imaju spreman odgovor:
– Ne smijem ti dati karticu, hakirat će je!
A kako se tek oblače te bejbi instagramuše, svako može provjerit na toj slikovnoj mreži.
I majka dozvoljava taj modni razvrat svojoj desetogodišnjakinji. Vela havle, vela kuvete! Nije važno ništa osim da dijete u Versaćiju blista!
Priča mi druga učiteljica:
– Jedna iz mog razreda, ima devet godina, već snima album. Mama joj rekla lova je na Grandu.
Nastavnici tu ne mogu ništa. Ako kvrknu jednu – eto ti pobješnjelog Maksa od oca na Harliju koji s kacigom pod miškom prijeteći ulijeće u zbornicu sa:
– Nemoj da vam noge svima polomim! Ko je ta popišulja što traži da mi dijete ostavi mobitel. Gdje će ga ostavit! Šta da mu je pozlilo… Kako će mi javit?!Evo snimka. Snimilo dijete… Snimilo da mu traži mobitel… Ispisat ću ga iz ove prosjačke škole, neće moje dijete niko ovdje maltretirat!
I tako djeca snobova imaju sva prava. I njihovi roditelji imaju sva prava.
Od silnih prava malo-malo neko fino dijete zaboli glava. Kao djevojčicu u Jajcu, koja nema nikakva prava. Jer, ona nije mustra koju je zatucani snob napravio. Ona predstavlja manjinu. A manjine niko ne štiti. Osim na papiru.
Da se u moje vrijeme ovo desilo, škola bi prva reagovala. Pa tek onda policija. I roditelji. Nasilnik bi bio žigosan, a ne žrtva. Ovako, od silnih prava strada nečija nevina … slezena.
xxx
Lijepa dobra stara vremena. Kad nije bilo prava djeteta. Kad su roditelji ovako branili svoje dijete „koje sve zna i koje je sve naučilo, a dobilo jedinicu“:
– Učiteljice, slobodno ga mlatni ako ne sluša.
Dijete je, dakle, imalo pravo – da sluša.
I onda te učiteljica Antonija zaganja velikim školskim šestarom ako ne slušaš. Ti se braniš tako što mahinalno podigneš ruke i položiš ih na tjeme, da neutrališeš udarac.
Jednom si udario druga il drugaricu, pitat ćeš se hoćeš li opet. Jer te čeka Antonijin šestar, majčina šipka, očev kaiš. Ili rezila… Rezila ti najteže padne. To je kad ti satima, danima, mjesecima ispiru mozak šta ne smiješ. A kazne su drakonske: nema igranja s rajom, nema sladoleda, nema sa školom u izviđače, na izlet, ekskurziju… Jednostavno, nema para!!!
A sad jedino ima para!
Dok veliki nasilnici poput ove gadurice i njenih pomagača iz Jajca, kojih je uvijek bilo i uvijek će biti, imaju samo jedno zagarantirano pravo: da završe školu na daljinu iz kazneno-popravnog doma ili maloljetničkog zatvora. Vječno žigosani. S apsolutnim pravom.
To ja zovem pravom djeteta.
Tekst prenesen iz 1265. (aktuelnog) broja Azre.