Narod vazda ko biva čita neke znakove. Kod naroda postoje nepisana pravila, koja ako se prekrše donose nevolju, zlu kob, nesreću. A ako se slijede i ne opiru im se, onda ide sreća, blagostanje, zdravlje. Što više u to vjeruješ, ono više daje rezultate. I danas je hejbet tih običaja i vjerovanja ostalo
Kod nas i dan-danile praznovjerja ko u srednjem vijeku.
E sad zadržat ćemo se kod ovih naših multikulturalnih i multivjerskih običaja koji kroz ovu priču govore o istom: ima da nagrabusiš ako ne ide onako kako je narod propiso.
Runjo i Brko su bila dva mlada umišljena boema iz jedne bosanske varoši, koji su se od rane mladosti dali u skitačinu, kafančinu i baljezganje. Iako su bili primjereni u školi, posvađali su se s poslom još onog dana kad su im očevi izdali naredbu:
– U pet da si usto, pa u Kaolin il u Vihor, primaju sezonce!
Runjo i Brko bi za svaki urađeni poso u svojoj kući iskamčili koju marku i tako je ispadalo da su ih roditelji plaćali ko najamne radnike. Doduše, nije to dugo trajalo, jer su roditelji redovito dočekivali zorom svoje dopingovane antijunake.
Ali, prolazilo im. I tako jednog jutra, Runjin stari Fadil, naivno dade sto maraka u ruke sinu sa naredbom:
– Idi u čaršiju, uplati vitre. Pohiti da ne zakasimo, zadnji su dani Ramazana. I ne budali, jes me čuo?!
Ovaj ko biva nevoljko:
– Moram li ja?! Baš mi se spava.
– Idi i šuti, nema ko drugi.
I Runjo po Brku i njih dvojica u čaršiju. Nije im trebalo mnogo. Stoja u ruci, a kafana prije džamije. I malo po malo zalilali se oni pravo. Popili su i Fadilove vitre i zekjat i penziju Brkine matere na poček. Krenulo ih pravo.
I tako pijani zaglavili na pravoslavnom groblju s očitom namjerom. Pred Badnjak je, posjećuju se pokojnici, porodica redovno ostavi čitavu sofru: nema čega nema, od rakije do kolača. Znaju to ove dobre komšije i u tom zalilanom stanju krenu od groba do groba. Razmijene koju s pokojnikom i počaste se s njegove sofre.
U tom dočekaju božićno jutro. I ko što se može samo pijanom razdanit, Runjo se sjeti da je tog jutra Božić, i da bi trebali prvoj komšinici teti Zori čestitat.
– Vidiiii Brkooooo, reeed je da se mi nađemoooo na Božiću teti Zoooori – zaplito je jezikom.
– Ja, ja, reeed jeee – Brkooo će isto. I krenuše teti Zori zorom ranom.
A prema pravoslavnom običaju, na božićno se jutro čeka Polaznik – to je onaj koji prvi treba da uđe u kuću domaćina, obično se pripremi mladić ili dijete, čedno i zdravo, kako bi cijela godina bila dobra i berićetna, i kako bi je ukućani u zdravlju i na okupu proveli.
I badnje drvo se posebno traži, da i ono bude fino, zdravo, od pravoga hrasta. Pošto je komšinica teta Zora stanovala u zgradi, ona je badnjak stavila na balkon da se smrzne. Ako se smrzne dobro i jest, godina će biti plodna i bogata. Ako se ne smrzne, pređe se preko toga uz nadu i vjeru da će sve biti dobro. Potom se čeka da sretni gost dođe, da se razlomi pogača, izljubi i iščestita, i u svoj milini badnjak zapali.
Komšinica teta Zora je pripremala sa sestrom i rodicom čisto i bezgrješno dijete sa Slapašnice za prvog gosta. Kad je ovu dvojicu pijanaca vidjela na vratima umjesto tog djeteta, teta Zora se ohladila. Sva njena priprema je pala u vodu. Ne može im reći što su došli. Tu neugodnu tišinu prekinuo je Runjo koji je s vrata zagrlio i čestito kao dobri komšija:
– Srećan Božić, teta Zorice. U zdravlju.
I ona ih onako poluzbunjeno i poluljutito pusti u kuću. Iznese pred njih jelo i pilo.
Adet je adet. Ne gleda se ko je i kakav kad ti dolazi na praznik.
Onda je Runjo iskazao interes za badnjak. Teta Zora je rekla da je na balkonu. I taman je spremila da ga zapali. Po prirodi znatiželjan on izlazi na terasu, zapne za prag, obori svijeću kojom se trebao upalit badnjak, badnjak planu iz ćusteka, ko kad su sve probrane suhe grane. Kako su balkonska vrata otvorena, povuće svijeću na storu, koja se zapali namah do plafona. Zakači prekrivač od kauča, pa kauč, u deset sekundi plane pola sobe.
Uspaničiše se svi. I muž i sin izletješe iz svojih soba, Zora vodom, a oni s krpama u rukama umlatiše plamičke. Uspješe ugasit požar da ne izgori cijeli stan.
Kad se smirilo, nastupi opet neugodna tišina. Runjo i Brko se izviniše i izađoše na prstima. To ih je stvarno otrijeznilo.
Kad se pročulo šta su napravili, krenulo je ribanje sa svih strana.
– Baš ste se vi, ugursuzi, našli ljudima prvi otvorit vrata na Božić!!! Znate da se gleda ko prvi ide. Samo da Bog dragi da i da sve bude u redu.
Ali ništa nije bilo uredu. Jer, narod ne priča džaba. Komšinici Zorici je te godine umro muž, sinu se aktivirala šizofrenija i pride je morala adaptirat stan.
Sve to Runji na dušu. A onda je on u svoju odbranu izvuko jedan, ali nevrijedan adut iz džepa:
– Al su im zato te godine maline dobro rodile!
Ne prihvatajući da je on i za šta kriv.
xxx
I tako je to u multikulturi. Kad se vitre propiju i badnjak se zapali, pola kuće upuh ode.