Iako je u Beogradu osvanjivala, zaljubila se u Sarajliju. Niko ne zna šta je bilo, osim da je on bio njena prva ljubav. I da njemu ona nije bila ni prva niti ikakva ljubav. Međutim, Mileni bi čim bi čula sarajevski akcent, postalo vruće
Milena je bila najljepša djevojka u kraju. I svi su se momci ložili na nju. Ni njoj to nije bilo nimalo mrsko. To što je bila najljepša ne znači da se nešto nâmila i pravila važna. Svjesna svoje darovitosti, izvajana ko Afrodita, s licem anđela, nije od sebe nikad pravila anđela. Đavolak u njoj tutnjo je ko divizija mrava sa slatkim plijenom pa je za jednu malu rudarsku sredinu Milena bila kao sedmica na lotu, jednostavno nisu znali šta bi s njom.
Imala je rodbinu u Beogradu pa je svako malo u velikom gradu testirala svoju neuhvatljivu prirodu. I kad bi se vratila u Banoviće, donosila je dašak modernih trendova s kojim lokalni momci nisu znali šta bi. Nisu se usuđivali probat njene čari, da ih valjda ne uspoređuje s beogradskim mangupima, tim vanzemaljcima šarma i bistrine.
Milena je imala najbolju prijateljicu Ivonu koja je imala tijelo bombe a lice u koje se nije dalo gledati, prema svjedočenju tamošnjeg neprobirljivog muškinja. Njih dvije u tandemu dokopale bi se svake nove face u kraju. To su bili nečiji rođaci, jarani i posjetioci koji su tu nakratko. Hvatale bi ih u mimohodu i provele s njima vruće noći poslije kojih bi svak otišo na svoju stranu.
Milenini roditelji su bili ugledni mještani; majka učiteljica, a otac inženjer rudarstva s posebnim benificijama i ugledom u čaršiji. Imali su i mlađu kćerku koja je bila sušta suprotnost ovoj. Mirna, povučena, stidna. Ko kad je iz dana u dan tutanj kroz kuću, nespavanje i prepričavanje ludih đirova, pa je ova mlađa mir tražila u knjizi.
I danas se u banovićkoj čaršiji prepričava jedan šiz događaj u kojem je glavna uloga pripala Mileni.
Iz Njemačke je došo na odmor gasterbajter Beli sa četrnaestogodišnjim sinom. I njegov brat, amidža malog polu Švabu odvede u to probrano društvo na čelu s Milenom na jednom izletištu. Milena se odmah odlučila pobrinut za slatkog plavušana, jer je mali cijelu noć u nju zadivljeno gledo.
Odvukla ga u obližnji šator iz kojeg je junge David izletio ko flak, unezvjeren i šokiran.
– Grosse sise, grosse sise!!! – vikao je trčeći prema svom amidžu u potkošulji s kariranom košuljom u šaci.
Dok su ga svi pozorno gledali, iz šatora ogrnuta čaršafom čiji je kraj zakačen iznad grudi, ko Seka Sablić u „Maratoncima“ istrča za njim Milena s blagim osjećajem krivnje i dobaci mu:
– Nisu grosse, Ivona ima veće!
Iako je u Beogradu osvanjivala, bila je luda za Sarajevom. I zaljubila se u Sarajliju. Niko ne zna šta je bilo, osim da je on bio njena prva ljubav. I da njemu ona nije bila ni prva niti ikakva ljubav.
Međutim, Mileni bi čim bi čula sarajevski akcent, postalo vruće.
Pošto su joj roditelji kupili stan u Beogradu, od Sarajeva nije bilo ništa. Ona je imala takvu antenu da bi na deset kilometara prepoznala Sarajliju. Ko onaj Englez što se palio na ruski u „Ribi zvana Vanda“.
Ono „š’a ima ba oko“ i „mače, kako ćemo š’a ćemo“ nju je ložilo više nego sav jahting Dunavom i sva gospodska nabacivanja beogradske zlatne mladeži.
I tako je zakačila ono što joj je srce tražilo: Sarajliju Emira na Skadarliji. On je, ustvari, bio Sarajlija, al iz Breze. Došo i on na studije. Eto nema u Sarajevu tekstilnog inžinjera pa ga put naveo u bijeli grad.
Kad je Milena čula melodiju koja godi njenom uhu i otključava sva vrata njene duše, poletjela je za Emirom kao da je ona golubica sa Baščaršije. Odmah ga je uhvatila u svoju mrežu, on se iz nekog razloga nije ni koprcao, i već su se našli pred njenim roditeljima, mamom Zorkom i tatom Borkom.
Mama Zorka imala je ko učiteljica starog kova, sa banana pundžom i uštirkanim kragnama i plisiranim suknjama, istančan osjećaj za ljude. Ona je nepogrešivo znala ko će od djece skrenuti s pravog puta, ko će se iz larve pretvoriti u prelijepog leptira, a ko će zabrazditi u tamu.
Ha je vidjela Emira, srce joj je jako zakucalo i vid joj se pomutio.
– Mama, tata, ovo je Emir i mi ćemo se vjenčati – cvrkutala je Milena, držeći Emira čvrsto za nadlakticu.
Emir je nezainteresovano piljio u jednu tačku, tata Borko je rekao:
– Dobro mi došao, zete. A Zorka je kad je vidjela da je zet stariji od kćerke dvadeset godina i da isto toliko studira, bez ikakve kurtoazije ispalila:
– Sine Milena, pa on je čovek. Ti si zasljepljena. Ne vidiš ni levo ni desno. Ovaj čovek ovde ima godina ko otac ti. On se s tobom ženi samo radi interesa.
– Pa, mama, šta govoriš!? Nikad me nisi podržavala, strašno je ovo. Tata, reci joj!!!! – Milena je plakala a Emir je i dalje šutio, nije se čak ni promeškoljio od neugode.
– Kako možeš Zorka tako, pusti mlade da se vole – zamucko je Borko.
– Mlade… Živi bili pa videli! – sigurna u sebe i prenaglašeno mirna Zorka se okrenula se Emiru držeći mu bukvicu s dikcijom profesora na ekavskom jer je bila rodom iz Kikinde:
– Ti si zaveo dete. Ti si pokvaren čovek. Ti hoćeš nju samo da iskoristiš. Tu nema nikakve ljubavi!
A onda im je okrenula leđa procijedivši:
– A sad me izvinite, moram kontrolne ispraviti!
Najteže je bilo Mileni petnaest godina poslije priznati da je mama Zorka, kao i uvijek, bila u pravu.
Emir jeste bio Sarajlija. I jeste njegov glas Milenu palio. Ali bio je, kako je majka uspješno prognozirala, neradnik i parazit. Nikad nije završio fakultet, samo je prosipo šuplju u beogradskim kafanama, nikad se nije zaposlio. Živjeli su u njenom stanu, a kad je došao na svijet sin, onda su nju roditelji pogurali da kupi veći stan.
Kad je napokon predala za rastavu, razveli su se sudski, ali nikad se nisu razišli.
Jer, Emir nikad nije htio izać iz njenog stana. On je smatro da ima pravo na bračnu stečevinu i dan-danas je u tom stanu. Đonku Obrazoviću sve može pod kožu. Služi se frižiderom, televizijom, deterdžentom i ne plaća račune. Jer ko je kriv Zorki i Borku što su im kupili veći stan. Oni su tad bili u braku i to se pika kao njihova zajednička imovina.
I pika se po pravu i danas.
Borka je dakako bila u pravu.
Ali, Borka ipak jedno nije znala: da je Sarajlija njenoj kćerci došo ko kazna za sva njena grosse bludničenja. I prošla i buduća. Jer svaka opsesija se za života još plaća.