Ko dura, nadura; ko ne dura, fura!

Piše: Indira Kučuk Sorguč

  

Kaže narod duro nadura. Ko biva dobije neku satisfakciju onaj koji cijeli život trpi drugog, njegove hirove i drzmančenje, trpi nevolju, nedaću, nesreću. I sve što ne može pod kožu, eto njemu može. On dura. I nadura. To znači preživi do smrti. Isto kao da onaj koji ne dura neće preživjet do smrti. Hajte, molim vas! 

Živjele u jednom kraljevstvu, Pod lipom, dvije sestre blizanke Badema i Alema. Obje ko upis lijepe, otmjene, koljenovićke. Al se obje udale za ljude ispod svoga ranga. Nije se ni moglo drugačije poslije onog rata. Otac im je rano umro, spuco ga infarkt kad su mu veliko imanje oduzeli i podijelili onoj staroj Kraljevini Jugoslaviji i njegovim kmetovima. Jednostavno, nije mu moglo pod kožu. Nije čovjek mogo durat!

Njihova majka je ko svaka prava lavica koja zna da nafaka ne pada s neba nego je zaslužiš pa ti dođe s neba, dala sve da očuva ugled kuće. Utom je počeo i rat i sve što je od nakita imala ona bi založi kod draguljara, ponešto i prodaj. Ostala im još jedna radnjica na čaršiji dva sa dva za koju se s partizanima borila ko Konan za čast i pravdu familije, pa je od nje imala mizernu rentu, ali dovoljno da u očima svijeta i dalje zaslužuješ respekt. Da ne viču za tobom: „Vidi šta su bili a na šta su spali!“

Odgojila ove dvije blizanke da budu dame, obrazovala ih tako što je prepravljala stare haljine od šantung svile, kapute od engleskog štofa i bunde od nerca, te prodavala novom sloju partizanskog gospodstva. Ali ih je vezala i za šerpu. Mislila je da je za jednu mladu ženu pred udajom samo jedno gore od ne znati kuhati – kuhati loše.

Tako su i Alema i Badema kuhale kao prave aščikadune.

Kad se njih dvije šporeta uhvate, to je alkemija Balkana. Sva Bosna mirom miriše, meso se uhasuli, šerbe se očima pije, a pite kao da se na suncu peku. Za njih kuhinja nije predstavljala neki usputni obični posao. Sve su to radile s visokim stilom, a na serviranju bi im i hoteli A kategorije pozavidjeli.

Alema je bila mekšeg karaktera i durljiva, mogla je podnijeti svašta, dok bi ti Badema odmah reci ako joj nešto nije po volji.

Alema se udala za pravog seljaka, koji je skinuo opanke kad je nju oženio, a Badema za trgovca iz provincije. Obojica mladoženja nisu oskudijevala u materijalnom, imali su blaga i novaca, ali nisu imali znanja i poštovanja.

Vrlo su se brzo skućili, s tim da su blizanke skroz drukčije živjele i podnosile svoje nekulturne muževe.

Alema je trpjela, Badema bogme nije.

Bademi ni u šta nisi smio dirnut, a u šerpu pogotovo. Tu je bila ko Grejs Keli na platnu, ne u kneževom dvoru. Has hanuma s pregačom. Nije mogla otrpet primjedu. Rekli bi s razlogom: kuhinja je bila njeno carstvo, a ona u njemu carica. Međutim, ovaj njen trgovac se ponašo kao da je on upravo došo s monegaškog dvora, a ne iz posavskog šora.

-Badema, kakva ti je ovo kalja bez bibe?! Hoću li ja u ovoj kući pojesti ko pravo muško slasno i masno. Kod tebe ni česno ni havjesno!?

-Ne znam gdje si prije jeo, ali nisi očito na pravom mjestu. Dragi moj, bibu mi nismo ni paščadima davali! – odgovorila bi mu bez pardona kao što je bez pardona sklonila tanjir ispred njega.

Nizalo se  to iz dana u dan. Badema ga je pokušavala svojim primjerom naučiti, i kako se jede i kao se živi kao nobless. Ali za to treba velika ljubav i velika žrtva. A Badema nije bila od te japije. A nije bio ni on. Što bi reko svijet: Ne zna svinja šta je dinja. I dođe tako u dobar čas njihov 29. dan u braku.

-Bogami Badema kod tebe sve iznikten. Kakav ti je ovo kolač, ni da mi grlo zagrebe ni da me u ustima sladi!? Su čim si ga ovo skunaturila, Safije ti tvoje?! Da mi je mati živa, bacila bi ga kroz prozor!

E tu je dara prevršila mjeru. Da li na spominjanje majke, da li zbog stalnog prigovaranja ili nećeg trećeg, uglavnom što je Badema durala durala. Mirno i dostojanstveno se povukla iz blagovaonice. Nije ga ni pogledala, nikako, ni mrsko ni sažaljivo ni iznenađeno. Jok. Otišla na tavan po veliki kofer s inicijalima LV ( e eto tad tih ranih 60-ih ona je posjedovala Vuittonov kofer) i lagano se pakovala, bez srkleta i žurbe. Ovaj njen nije ni pokušao da je poremeti. Kad se uhavizao, ona je već bila na vratima, obučena tip-top ša šeširićem „americano“ na glavi, neseserom u ruci i koferom koji je izgurala vani.

-Onaj ko ne zna šta je puter nek jede margarin cijeli život. Pozvala sam taksi. Ostalo ćemo sudski riješiti.

-Ne budali Badema. Ulazi u kuću… Šta sanjaš ti!? Ulazi, kad ti govorim – ali Badema je zanjihala kukovima i ušla u taksi dok joj je ljubazni taksist toga doba ubacio kofer u gepek.

Naravno, došla je majci. I nije je mogao slomiti prigradski bogati trgovac, dolazeći Safija-hanumi i moleći da mu se Badema vrati. Ostala je svoja do kraja života. Poznata po tome da neće da dura.

Za razliku od svoje sestre Aleme, koja je svom seljaku sve gutala. I brukanje u društvu, i besmislene rečenice, i tvrdokornu narav i crnjak familiju. Sve. U sebi je govorila „Nije kumst da se dobro skuha, nego je kumst da se do kraja izdura.“

Jednom je to isto kao neku veliku mudrost izvalila Bademi nakon što je ova okončala brak. A na to je njoj sestra kratkog fitilja uzvratila: „Ko dura nadura, ko ne dura fura!“

A sad, pitam ja vas, da li je kumst dobro kuhat ili dobro durat?

Ja mislim da se ne može na duže staze ni bez jednog. Ni bez kuhanja ni bez duranja.

Mora se nekad malo i skuhat, a mora se nekad malo i durat.

Al se ne mora vazda. Ha ja!

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti