Samo u jednom danu srela sam pet-šest meni dragih osoba, sve divotice i divotani, vječito nasmijani. Mrtva pozitiva. I svi na ksanaksu. Doduše, ima ih ponešto i na zoloftu. Ima onaj rokački pjesmuljak: Cijelo selo šmrće bijelo. Prodaj stoku da kupimo koku…. Niko neće s koke da se skine…. U gradu je nešto slično, samo se ovdje pjeva „niko s ksanaksa neće da se skine“
Živa je istina da cijela Bosna jedan zoloft cucla. Ne baš jedan, i ne baš zoloft. Ima tu svega: leksilija, apaurina, lorazepama, neurontina, flunisana, maprotilina i svih drugih „ina“, i na kraju kao kremdelakrem svih tih đuture lijekova nalazi se „sveti ksanaks“. U njega se kunu ko u Vasilija blaženog i sve svece zajedno.
Ko ksanaks nije uzimo barem pola godine, on jednostavno nije u raji. A svaka sredovječna žena koja imalo drži do sebe troši zoloft.
Ovako razgovor s ksanakašima i zolofašima počinje:
– Hej, kako si? Nešto si mi malo „smuti“, “ko da si mi malo odsutna“, je li sve u redu?
Druga strana se ne može snaći:
– Ma okej sam, nego stislo sa svih strana.
-Nemoj ništa da te stišće! Nema tog problema s kojim se ne može čovjek nositi, ali što bi se nosio, hahaha… Problemi se rješavaju, a ova naša kriza nikad proći neće. Treba je izbit iz glave… Nego, vidi mene?
-Ti si, vidi se, ko zmaj. Zmajica. Vesela, lepršaš – kako to postižeš?
-Spremila se i psihijatru. Neće mene ova primitivna sredina kočit. Fino mi čovjek, žena, psihijatrica kaže: „Vi ste u depresiji. Ne možete se nositi s tim jer ćete duševno oboljeti. Bog dragi je za sve dao lijeka pa i za depresiju“. I prepiše mi terapiju. Ja u apoteku podignem lijek bez marke. I ja fino drmnem jedan ksanaks ujutro, jedan navečer. I lepršam.
-To je lijek, nije droga?!
-Ma kakva droga, Bog ti lijepu pamet dao… Ja sam druga žena… Kako sam samo bila potištena, gledala u jednu tačku ko zatvorenik u ćeliji. Sve me gušilo, stiskalo, gušila sam se od neke tjeskobe. Evo me ko nova.
-Baš si haj, vidi se – odah na prvu – A problemi? Jesi li riješila te probleme koji su te morili?
-Kakve probleme?! Nisam ja imala nikakvih problema. Čučnula u raspoloženju, to je kod mene bilo.
-I dokad ćeš piti te hapove?
-Pijem ih već dvije-tri godine, ali mijenja se terapija. Ma, ova moja doktorica je čudo od žene. Kaže ona meni: „Mirela, spomenut ćeš me. Bolje ti je da si na ksanaksima nego na koki. Ništa te ne košta, a pravo ti je dobro“.
-Pa jest ima ona pjesma onog DiDžej Krmka: „Cijelo selo šmrće bijelo! Morali ljudi prodat stoku da kupe koku. Kad su ostali bez stoke, potrošili koku i sad goli ko pištolji. I pride drogeraši.
-Zato ti, bona, kažem: Štoš trpit!? Kome? Treba da cikneš ko čaša. Nego depra se liječi ko i pokvaren zub. Evo ću te ja uputit. Moja doktorica je lafica. (a sve se smijulji pa se zakikota, a onda joj oči bljesnu ko kod zacopanog djevojčurka) Kaže ona meni: „Mirela, dušo, da samo znaš ko je od poznatih na ksanaksima, ne bi vjerovala. Sve sama naša elita. Od političara do Čak ima i sportaša. Ne smijem govoriti, razumiješ, radi kodeksa. Ali tu su ti glumci i to oni znaš sa serija, oni mangupi i one prelijepe mlade djevojke. Sve su one u depri, imaju neke privatne lomove. Znaš, ovu jednu koja glumi onu mladu konobaricu, ma znaš u ovoj hrvatskoj telenoveli, ona crnka lijepa… e, ona ti je kod mene na terapiji ima godina. Nju ti je momak ostavio, našo je s drugim. Kaže ona: Bio je to samo seks za jednu noć. Ne mogu da se pomirim da sam izgubila svoga Igora. I od tada je liječim. Eno je kao čigra. Našla novog, lijepo joj…, našla je dvojicu-trojicu u međuvremenu“.
-A kako je kad se počneš skidat s tih droga?
-Aaaa, nisu to nikakve droge… medikamenti.
-Ooo oprosti, kako je kad se počneš skidat s tih medikamenata?
-Ma, ništa… hajde bogati, znaju doktori, šta se ja imam u to petljat?! Kaže meni moja divna doktorica: „Mirela, dušo, kada budeš sto posto prevazišla te svoje tlapnje i smiriš se, jer stres je, zapamti generator svega lošeg, ti nećeš trebati ove lijekove“. Tako da ja još nisam došla do tog da bacim te lijekove.
-Pa jesi li je pitala: „Doktorice, ja sam tri godine na ksanaksu, može li to biti opasno? Kako ću se skinut?“
-Jesam nedavno, kad sam postala razdražljiva toliko da sam na svog cuku lajala. Ona je meni tad rekla: „Mirela, dušo, vidiš da još nisi dobro, pojačat ću ti dozu. A skidanje s ovoga, to je pisofkejk. Isto kao kad se ide na dijetu. Mjesec dana ne jedeš brašno i šećer i vratiš se u svoje tjelesnu težinu“.
-Ja sam čula da ha baciš, kreće sve ispočetka.
-Šuplja, vjeruj mi. Nego nemoj da ne bi otišla. Jer život je nekad siv nekad žut. A kod nekoga je vječno siv, nikad žut. A kod nas na ksanaksima i zoloftima je podnošljivo žut. Evo ti broj ove moje bajne sjajne ultra senzi mega giga zmajice doktorice.
Dade ime doktorice, upisa telefon i odleprša ko kakva Vudstok-hašišarka.
Prije se mlađarija drogirala artanima, naguta se artana, popuši džoint i on li-la. A sad se i staro i mlado, i zrelo i nezrelo, i ludo i pametno, i gospoda i sitna buranija kljukaju ovim psihoticima i sve normala.
Isto je s tim hipnoticima i psihoticima, sedativima i antidepresivima kao i s drogom. I kad popušiš marihuanu, i kad progutaš spid, i kad se bocneš u venu i kad prošmrčeš bijelo – ti si se nadrogiro. I okolina te odmah prozove jal hašišarem jal narkomanom.
Tako je i s ovim „lakšim“ drogama na recept. Samo je razlika u tome što te niko ne zove drogerašem. I kako će, značilo bi da sam sebe tako zoveš. Prozvati sebe samo zato što dnevno drmneš dva leksilija od 5 miligrama – narkomanom, normalno da ne ide.
Tako da nije droga droga nego je droga anamo lijek.