Bavljenje tuđim životom nema kraja

Piše: Indira Kučuk Sorguč

Metilj je ozbiljan parazit. On nema ni trun karaktera. I ima ih u svim porama društva i u svim strukama. Samo što običan čovjek misli da su metilji uglavnom primitivni i neškolovani ljudi, međutim, upravo je suprotno: najveći metilji su oni s ćagetom

 

Stihovi jedne popularne pjesme kažu: Šta to ima u ljudima tužno da ulaze u tuđe živote/Ko to živi u prošlosti mojoj/A još nije umro od sramote.

E, dragi pjesniče, kad si ti ovo pisao ljudi su bili dobronamjerniji nego danas pa su samo „ulazili“ u tuđe živote. Pošto kad uđeš moraš i da izađeš. Kad ima ulaz, jelte, ima i izlaz. Danas je sve „komplitli diferent“, što bi onomad kazali montipajtonovci.

Danas bavljenje tuđim životom nema kraja, dakle, nema izlaza. Kad jednom uđu u tuđi život, ti više ne izlaze. Metilj uđe i metilj se metilja dokad mu se prohtije. Bavi se tobom dok je živ. Pije ti krv, ruje, priča okolo, ali priča i strateški.

Tačno se metilja u krugu onih koje ti znaš, s kojima si „na ti“, tamo gdje ti je izvor nafake i zona komfora. Dakle, nađu se u tvojoj utrobi. Jednostavno, prate te, znaju sve o tebi, ne podnose te i sve čine da ti ne bude dobro.

Metilj je ozbiljan parazit. On nema ni trun karaktera. I ima ih u svim porama društva i u svim strukama. Samo što običan čovjek misli da su metilji uglavnom primitivni i neškolovani ljudi, zatucani i ograničeni, koji su odrastali u nekoj močvarnoj provinciji bez hara i karara. Ima i toga, ali, ipak, najveći metilji odrastaju na asfaltu, i to u akademskim hodnicima, u kulturnim centrima, među onima s visokim školama i fakultetima. Oni tuđi uspjeh ne mogu okabulit. Vrebaju ko kopci preko ograde u komšijino dvorište i imaju neku sadističku potrebu da mu rasture sreću.

Priča mi dobra prijateljica koja je baš zvučno ime u čaršiji kako joj se na venu nakačio jedan visokoobrazovani parazit, ne može da ga se kutariše nikako. Ustvari, ona njega ne zarezuje ni za suhu šljivu, ali on nju itekako zarezuje.

-Jednom mi se obratio da mu za neko njegovo folklorisanje pomognem, eto, uskočim mu jer nema gdje da vježba. I bilo bi mi bolje da sam obje noge slomila na Bjelašnici i preležala i Coronu pride.

– Pa, šta je bilo? Pomogla si mu, eto nije platio za prostor….

-Nije, i to nekoliko puta, ja sve, hajde, nije ljudima lako danas… Međutim, jednom mu kažem radim svoj projekt, dođi za mjesec, e to dođi za mjesec je meni tri godine života skratilo. Umjesto da radim, sutra mi je poreska zakucala na vrata, šatro anonimna prijava. Bijeda me prijavila poreskoj… Hajde, pustim ih, šta ću, vodim sve uredno, plaćam knjigovođu, papiri svi na broju… A oni ti meni: dajte nam ugovor s tim i tim. Kakav ugovor, dala mu da koristi za mufte. Oni tvrde da su dobili informaciju da uzimam keš i ne prijavljujem… Ma ludilo, rebnu me par hiljada…. Osvijestim se ja, dobra lekcija.

– To ti je – dobacim joj – kao ona mudra: Čuvaj se zla od onoga kome si dobro učinio!

-Ma ja, ali da je tu stalo gdje bi mi kraj bio – nego jok. Umetiljio se nezahvalnik totalno. Provalio s kim se družim, s kim radim, ko mi ulazi u studio, kakve su mi konekcije u raji i krenuo rovarit.

– Mora da mu je vokri, jer vidi da si to podigla na veliki nivo, a i on bi da je na nivouuuu ko deda Milan iz „Žikine dinastije“ – bacim i ja repliku kao da sam u pozorištu.

-To je posebna sorta metilja. On je valjda u toj svojoj debilnoj glavuši skonto ako on nema ovo što imam ja, neću ni ja, makar on moro crknut! Gdje sam se okrenula, on je ko tvor pustio svoj smrad. Odem nekidan u banku, oni moji dugogodišnji sponzori, vazda bili zadovoljni. Žena mi kaže u povjerenju: Dolazi nam jedan čovjek i nije se okanio dok nije do direktora došo, a prethodno je obišo sve šefove. Vi ste mu glavna tema, otprilike govori: Kako vas nije stid da dajete pare toj lezihljebovićki, lažnoj umjetnici, koja vara sve naokolo. I mene je izvarala, ostala mi dužna goleme pare. I tako, traži da raskinemo s vama ugovor.

Naravno, ljudi su ga procijenili, on im dolazio sa svojom ponudom, kao on će to njima bolje i za manje pare.

– Jesi li ga se ikako uspjela riješit? – priupitam.

-Ko se metilja uspio riješit, osim da ga nekako strpaš u KP Zenicu! I sad čujem da rovari protiv mene. Pokušava mi zatvorit vrata kod onih koji me još nisu upoznali. On me preduhitri i onda me plaće ko more školjku. Metilj gdje god stigne baci na mene neki objed, prljavštinu, anatemu.

– Znači udara na nafaku, čudo nije na obraz.

-Ma šta ti je, đe neće na žensko… odmah ide bestidnica, viđo je on kod mene samo muškarce u kasne sate. A eto on pouzdano zna i kome sam dala da dobijem ovaj prostor. Hvala Bogu, vidi se u papirima sve, da plaćam zakup po najvišoj cijeni…. Priče ko priče – ne tangira me to, nego što pijavica siše krv i ne popušta. Šalje mi prijateljima na FB komadine teksta… A sve je to napisano po pravopisu, s dubokim štovanjem, smisleno i akademski. Bez vrijeđanja. Slali mi ljudi s velikim upitnikom na kraju – ko biva ko ti je ovaj smarač?!

– Šta si im ti na to?

-Pa, šta ću!? – ostanem paf.

– Samo si jedno trebala napisat: Dala mu prostor džabe, al sam mu zaboravila tutnut deset hiljada u džep i dat mu one stvari, pa mu jadniku krivo.

-E, možda i hoću ako se ovako nastavi.

 

xxx

 

Znači, stihovi popularne pjesme su odgovarajući, samo treba glagol promijeniti, umjesto „ulaze“ neka stoji „metiljaju“ i ono „ko živi u prošlosti mojoj“ suviše je benigno jer metilji ne popuštaju, oni žive i u prošlosti i u sadašnjosti i u budućnosti. Kad se to malo dotjera, pjesma će potpuno odgovarati slikovitom presjeku današnjeg društva. Otprilike ovako:

 

Šta to ima u ljudima ružno

Da se metiljaju u tuđe živote

Ko to živi u meni jučer, danas, sutra

A još nije umro od sramote!

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti