Imam prijatelja i prijateljicu. Nemaju veze jedno s drugim. Nikad se ni u putu nisu sreli. Ona traži donora da postane samohrana majka, dok je njemu naka ženska ponudila da bude donor. I dok ona i dalje bezuspješno traga, on je hepi: Ta bi ženska da on bude donor, al na starinski način!
Vjerovali ili ne, i kod nas malo-malo pa neko hudo žensko traži da je kakav matimudan oplodi. Eto ko biva, ništa njoj ne treba od muška samo jedno normalno i zdravo jajašce. Ne pada njoj napamet da se udaje, gradi zajednički život, sekira jel joj se švalera il joj pijan kući dolazi, jok. Ona je pametna, školovana, uspješna i sretna u svojoj koži – njojzi treba „samo“ dijete. I to po njenoj mjeri – jašta, ona dvaput mjeri jednom sječe, i – pogađate, mirna Bosna.
Pošto je „mirna Bosna“ sinonim za sve samo ne za mir i rahatluk, tako se i ova potraga za donorom pretvara u dugu i iscrpljujuću odiseju prepunu zamki, nemani na putu i čudnih raspleta.
Imam prijatelja i prijateljicu. Nemaju veze jedno s drugim. Nikad se ni u putu nisu sreli. Ona traži donora. A njemu ženska ponudila da bude donor.
Donor bi trebo bit onaj koji spremi svoja jajašca u određenu banku sperme, napišu se na onom digi-ćagetu njegove karakteristike i za to mu se nešto i plati. Međutim, Donor može biti i dobrovoljni fizikaner koji tu seksualnu radnju zna da obavi bez ikakvih krajnjih zahtjeva. Njegovo je da se ispruži ko strunjača, da nije baš duduleja koja ne umije da se snađe kad ugleda tu bludnu sveticu, i da njegova operacija bude uspješna iz prve. Može se još koji put ponoviti ako obje strane jednoglasno iskažu lojalnost zajedničkom projektu.
Pošto kod nas sve kasni pa i ta banka sperme, ove osviještene zapadnjakuše, koje negdje duboko u sebi osjećaju materinski zov, traže ipak ovog drugog Donora. Ovog što treba fizički učestvovati u pravljenju bebe.
I dok moja prijateljica bezuspješno u 43-oj traga za Donorom, moj prijatelj je mogo postat Donor, ali je nešto, što bi se u Bosni reklo, „pošlo gluho bilo i naopako“.
Evo kako je do ponude došlo.
Radnja se dešava u jednoj orijentalnoj sarajevskoj kafani, jedinoj u kojoj ti ne serviraju onu skalameriju od nargila što tuknu, na minderu gdje su se udobno zavalili on i ona. On moj jaran, neoženjen iz samo jednog razloga jer je tersonja i akšamlućar što ne bi ni za jotu kakav ustupak napravio. Zgodan fizički, nezgodan psihički. Prvo idu njegove emocije pa onda on. Strastven i impulsivan, ali vjetar koji se vezat ne može. Ko i svaki mahalac, bubne ti u lice šta mu je na duši, a onda ti se u hizmećara pretvori, neće riječima, al hoće djelom da ti pokaže kolko mu je stalo do tebe. Uvijek je bio meta ovih žena akademica malog mozga.
Jedna ga se iz Valjeva nadovezala, ali samo priča bez gugutanja; velike teme su tu u opticaju, ali negdje između Štulićevog „duboko u tebi tisuće dobošara“ i sve popularnijeg „sufizma za početnike“, krenu ona s neba pa u rebra:
Bil ti bio moj Donor?
– Ja kontam – priča on- epruveta. Može to. To je ono pohranim spermu negdje pa ti je oni ubrizgaju i ako se primi – primi, jel to to? – odgovorim joj.
Ne, ovo bi išlo prirodnim putem – odnegira ona bez treptaja.
– Malo me zatekla, ali nisam se unezgodio i ja njoj s pika: „Pa šta, može – a što ne bi moglo!“
Ono što je uslijedilo izazvalo je i kod njega spremnog i na atomsku bombu šok i nevjericu.
Tvoju visinu i tvoju boju očiju da ima, ništa drugo ne bih.
– Vidim ja, iz nje izlazi glas doktora Mengelea. Ozbiljna, ne šali se. Mislim u sebi ne valja da žensko doktorira u tridesetoj, prerano je to. Ostavlja posljedice.
I da bude curica – nastavi ona kao da priča o mućenju soka na razgađanje.
– Pukla od silnih knjiga, garant, pomislim u sebi, ali igram njenu igru i kažem joj:
– Dobro jaranice, to ti je 600 kaem po našem bosanskom cjenovniku za donorščad.
Kako to misliš po cjenovniku? – sad se ona prenu iz svoje zamišljene priče.
Pa fino, svaki donor u Sarajevu koji drži do sebe radi po cjenovniku: za 500 kaem radimo brace, s njima je lakše. Seke su malo zahtjevnije i one su 600 kaem, a visinu i boju očiju to kuća časti!!
– Nabrajo sam i neke druge finese jednojajčane blizance, curice ili mješance ili samo brace u paru…, uglavnom shvatila je šta sam joj poručit htio, ali je ostala pri svome. I ja sa ostao pri svome da hoću, ali sam želio da raščistimo sve do kraja pa sam joj postavio ono mi najmrže ali surovo realno pitanje:
Hoće li to dijete ići u školu?
Naravno da hoće.
Ti znaš da u dnevniku u onoj zagradi piše ime oca. Eto nosit će tvoje prezime jer ti nećeš s Donorom više išta da imaš. Ali će pisat ime oca, je li tako?
Naravno da hoće.
Šta sad da joj u Valjevu piše naprimjer Lukić (Ibrahima) Spasenija ili Zvjezdana ili kako god joj nadiješ ime… jel realno da curica ima tih „imeničkih“ problema cijeli život?
– I ona se na ovo moje zamisli i ne progovori više nijedne. Ode i ne vrati se. I nikad se ne javi. Pošto smo prijatelji na Fejsbuku, ja joj uredno čestito rođendan, ona ništa, ni hvala ni molim!
Eto, kako je kod nas propo globalno podržan projekt za emancipaciju žene pod kodnim nazivom „Otac na službenom putu“.