Kome se putuje nek putuje

Piše: Indira Kučuk Sorguč

Nit je svaki mlad čovjek koji se rastavi od života melek, nit je svaki stariji čovjek koji živi ihahaj zao i naopak. Svak živi onoliko kolko mu je suđeno. I u kojoj god godini da napustiš dunjaluk, za to postoji debeo razlog. I kapak

Kad neki podobro mlad ili ne baš izrazito star insan umre, čaršija se u jednom saglasi, premda se rijetko kad i oko čega saglas, i kaže:

– Ode mlad. Bogu bio draži nego familiji… Tako je to, Bog dragi uzima najbolje… Neće ni Bog svašta. I On probira. Pa najljepše izdanke ruža za svoju dženetsku đul-bašču otkida …

Insan ti je takav uvijek neku utjehu traži, i vazda nešto na svoj način tumači, ko biva i Bog dragi voli Ljepotu, jer je i sam lijep, pa eto uzima lijepo i mlado, čisto i neokaljano… Sve u svemu, uzima prvo dobre ljude. A one zle čuva do nekijeh doba, do pozne starosti, eto da bi se što više izgriješili ili da im da šansu da se izvuku i pokaju, dođu tobe i učine nešto što će ih kutarisati džehenemske vatre.

Sve su to naše ljudske pretpostavke. Nit je svaki mlad čovjek koji se rastavi od života melek, nit je svaki stariji čovjek koji živi ihahaj zao i naopak. Svak živi onoliko kolko mu je suđeno. I kapak.

A za sve pod nebeskim svodom, zapravo, postoji dobar razlog. Ima ono „zašto“.  Tako je Musa, a.s. (Mojsije), tražio od Boga, dž.š., da ga uputi na Svoga roba koji ga je u mudrosti nadmašio. Bog mu je uslišio molbu i Musa, a.s., sastane se s hazreti Hidrom, koga zamoli da ga poduči svome znanju, ali mu Hidr reče da mora biti strpljiv.

– Ako ćeš me već pratiti, onda me ni o čemu ne pitaj dok ti ja o tome prvi ne kažem.

Musa, a.s., saglasi se sve do prve prilike. Kad je hz. Hidr probušio čamac siromašnih skelara koji im nisu htjeli naplatiti prijevoz, Musa, a.s., ne izdrža nego povika:

– Šta to činiš?!

A hz. Hidr mu odgovori:

– Ne rekoh li ti da ti nećeš imati strpljenja da me slijediš.

Musa se pokaja i obeća da se to više neće ponoviti. A ponovilo se još dva puta. Kada je Hidr udario jednog slatkog dječaćića rukom da je ovaj na mjestu ostao mrtav i kada je popravio jedan gradski zid koji samo što se nije srušio u čaršiji gdje su im uskratili gostoprimstvo, a nije tražio nikakvu naknadu za to.

Tad mu je hazreti Hidr rekao:

– Sada se rastajemo ti i ja. Ali, prvo da ti objasnim zbog čega se nisi mogao strpiti. Čamac sam malo oštetio jer u tom kraju živi vladar koji je naredio da se zaplijene svi plovljivi čamci. Ovi ljudi ne bi mogli preživjeti kada bi im oduzeli čamac. Ovako će svoj zakrpiti i moći raditi. Ubio sam ono dijete jer bi postalo veliki grješnik i nanio bi mnogo boli svojim roditeljima. Tako je zapisano na Pločama sudbine. A u trećem slučaju, ispod onog zida je zakopano skriveno blago koje je nasljedstvo dvoje siročadi. Da je zid pao, to bi blago pronašli stanovnici grada prije negoli dječaci postanu punoljetni i tako bi oni ostali bez nasljedstva. I nisam to uradio po svom nahođenju nego uvijek po naredbi svoga Gospodara, Allaha Svemogućeg.

 

Znam dva divna starija insana, hadžinicu Mevlu i njenog komšiju šeširdžiju Ragiba. Vitalni i čili, iako su blizu devedesetoj. Nisu klonuli duhom nikad, a život ih nije pomazio nimalo. Hajde de što su ostali bez svojih bračnih drugova, nego što su im ratovi sve odnijeli, djeca završila u bijelome svijetu, kuće sravnjene, imovina uništena. Ali, njih dvoje se opet skućili. Svako sebi, dabome. I živjeli kuća do kuće. Pazili se, kompotali i koju progovarali radi razgale, sve s mjerom i kararom. Niko im, vala, ništa nije mogo prigovorit. To su oni insani bez hilne. S vremena na vrijeme bi se čuli telefonom (onim starinskim s gajtanom u spiralu i teškom slušalicom, kod njega smaragdno-zeleni, a kod hadžinice žarko narandžasti).

I jednom Ragibagu nazove hadžinica da ga priupita za zdravlje, i tako uz ono „eh, ah, da je mladosti ko što je starosti, đe bi nam kraj bio“ i slično, hadžinica će:

  • Spremaš li se ti, Ragibe?
  • Đe, draga hadžinice, đe ću se spremat?
  • Pakuješ li kofere, dragi Ragibaga?
  • Kakve kofere, hadžinice, ti dobro znaš da ja nemam kud otić. Ni po selu ni po gradovima.
  • Pakuješ li kofere za onaj svijet, na to mislim. Nije nam dvaest, dragi Ragibaga.
  • Čuješ ti, hadžiniiiiice, kome se pakuje nek pakuje. Kome se putuje nek putuje. Ja ne mislim još putovat! – i zalupi joj slušalicu.

 

Jednom sam se našla u društvu čovjeka koji je proslavio svoj devedeseti rođendan. Nema šta, on ko čigra, veseo, pun pozitive, stari šarmer. I kad mu je njegova tetična, kojoj je sedamdeset i pet, čestitala riječima:

– Da nam doživiš stotu!

On se trznu ko da ga obad ubode i u polušali joj privali:

– Neš mi ti određivat granicu…

I kad god o sudbini mislim, tad mi se Zuko Džumhur ukaže bezbeli ko personifikacija spomenutog hazreti Hidra, vječnog putnika velike mudrosti, koji je jednom s pristojne distance, iz hlada starinske kafane, motrio ove džogere koji samo što dušu ne ispuste na cesti znojeći se i dahćući ne bi li održali kondiciju.

Kad tik pokraj njega, kao bez duše protrča neki njegov vršnjak u trenerci, sav u goloj vodi.
– Pogledaj onu budalu! – reče Zuko Džumhur prijatelju – Allah nam je dao tačan broj koraka koje ćemo napraviti u životu, a on, budala, žuri da ih što prije potroši.

I tako, kome se trči nek trči. Kome se putuje, nek pakuje kofere. Ja ću polahko, korak po korak. Pa nek bude kako je zapisano na Pločama Sudbine.

(Prijedlog: Pročitati „El-Hidrovu knjigu“ i „Vječnik“ Nedžada Ibrišimovića)

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti