Jasa je bio lud za filmovima i glumio za deset, ali što je taj imo damar za muziku, to baška. Zvali su ga Šaban, jer je mogo držat glas bez udaha toliko da se počne davit onaj koji gleda. Al nije ni propjevao, a ni proglumio. Njemu je sreća u jednoj ženi bila, ipak, obećana
Sa svim svojim talentima Jasa je mogo bit jal ko Šaban jal ko Šiba, samo da ga je imo ko gurat. Al nije. Jer Jasa je rođen na memli strani Sarajeva i nije nikad u životu vidio svog oca. Nit je on, nit je mahala ikad saznala jel ih otac ostavio onako ili je zaglavio na nekom „službenom putu“, jal je možda otišo po cigare pa upo u naku vremensku mašinu – ko će ti ga znat. Jasina majka je ionako bila šutljiva, riječ si joj užarenim mašicama moro vadit iz usta, a da još progovori o svojoj sramoti, to nije dolazilo u obzir. Za razliku od Jasine nane, stare Safija-hanme, koja je imala herciku za deset nevjesta i isto tolko mladoženja.
Živjeli su u kućici od ćerpiča koja je bila sastavljena od dvije sobice, hodničića i vanjskog WC-a. Nana je tu bila glavna, imala finu penziju, ostalo joj od Ismet-age, koji je bio pleh-muzičar pri vojsci. Nana je plaho voljela muziku. Kroz muziku zavoljela je i svog rahmetliju. Jasa je povuko na oboje. Ha bi poštar udario po zvekiru na avlinskim vratima, to bi nana potrči ko ‘tić i zapjevaj: Da sam ptica i da imam krila, ja bih cijelu penziju na ploče potrošila!
Skoro da i jest.
U kući se svaka singlica narodne muzike kupovala, od Safeta do Tozovca… Nije nana dala zora i tuge. Sjedila bi uz prozor, pjevušila i zentrirala dešavanja s one strane vrata. Do posljednjeg dinara dala bi da svom unuku miljeniku ugodi. Tako je Jasa vazda bio obučen po posljednjoj modi. Došle one zvonaste traperice – Jasa ih prvi pronoso u mahali. Došle kasnije Rejbanke – njemu šaneri donijeli, nana platila.
A Jasa je bio, a da to nije nikad skonto, genije za scene.
Prvo, bio je veliki ljubitelj filma… Nije bilo filma koji se u to doba prikazivao u Sarajevu da ga on nije gledo. One kaubojce s Garijem Kuperom i Džonom Vejnom i po više puta. Mahala se pitala kako sve to od jedne penzijice?
Nana mu davala ispočetka, ali dinar je tad bio ko danas cvancika, i nana je znala reći fertih, pa se Jasa moro snalazit. U školi bi ga raja upitala kakav je film. A on bi drugove vidio ko mušterije pa bi ih uhvatio dok su vrući:
– Ako hoćete, ja ću vam u po cijene karte prepričat film.
I tako bi mu raja dala po pola dinara, jer je dinar bila ulaznica u kino. Jasa bi im prepričavo film tačno sat i po, kolko uobičajeno i traje. Znao je baš uvjerljivo pričat. Uživio bi se totalno, glumio više likova, pravio gegove, jaho, puco, osvajo žene…
Volio je jako Jul Brinera.
– Majke mi, dođe mi da se ošišam naćelavo, da izgledam ko Jul Briner – govorio je svom najboljem drugu Feri koji se sjećao da su njih dvojica išli na Bistričku stanicu kad se snimo „Valter“.
– Kad je Jasa vidio Ljubišu i Batu onako ćađave u plavim kombinezonima, a do njih parkiran onaj voz za ranjenike, utrčo je među njih kao da ga je sunce prvi put zaoprave ogrijalo na toj memli strani. A onda smo se i sami nakon što smo glumcima malo dosađivali provozali tim vozom.
Fera je imo problema sa slovom R, i to ga je baš gRebalo. Nije ga smio niko zafRkavat jer je bio nezgodan i znao zezatora bocnut ko stršljen žrtvu.
Na velikom odmoru bi se išlo u Fudin granap, koji se nalazio tik pored škole, i većinom se uzimo frtalj hljeba i rum pločica. Fera je to izbjegavao, da se ne bi provaljivo s onim ženskastim R, ali mu se Jasa jaranski ponudi da on za obojicu kupi.
– Molim vas za moga dRuga FeRu, fRtalj hljeba i Rum pločicu – namjerno ga je izazivo pred svijetom, a ovaj mu toleriso jer je Jasa znao fakat dobro zapjevat. A što ga je spašavalo da ne padne na godinu.
Nastavnik esha-haesa Franjo prozva Jasu:
– Krkbeševiću, izađi na tablu. Šta smo zadnje učili, hajde ponovi.
– Ma, druže nastavniče, ne mogu se sjetiti.
– Haj se ti sjeti onda jedne dobre sevdalinke.
I Jasa ko iz ćusteka oboji učionicu perfektnim vibratom à la Safet Isović u „Moj dilbere“: Što te voliiim, ahhhh, ah, što te ljuuuubim, aaaaaaaa, aman Boooože mooooj….
– Evo tebi dvica, ti si talentovan, ti se trebaš bavit muzikom! – dobro ga je savjetovao nastavnik Franjo, kojeg naravno nikad niko nije poslušao.
Jednom smo, pričao je u nekom društvu Fera, otišli lopte igrat na Ravne i kad smo završili hajmo, reko’ svi, u „Prvi šumar“. Tamo je bio džuboks i Jasa kaže odoh da pustim nešto od Šabana. Nas bilo dvadeset. Jase nema pa nema, a mi čujemo kao da odnekud pjeva Šaban…
Lutam tražim obećanu sreću/Kao vetar kroz noći jesenje/Ti mi reče potraži me nekad
Tu u senci gde šumi kestenje/Seti se ako hoćeš/Zaboravi ako možeš/Volim te volim milo moje
Kosu i ruke i sve što je tvoje/Istino moja iz lepih dana/Meni je s tobom, meni je s tobom sreća obećana
– Stvarno je pjevačina ovaj Šaulić – dobaci neko, dok se u neka doba nije prokonto – pa ljudi dragi, gdje je muzika?!
Utom se iz sale pojavi Jasa razvučenih usta: Viđaš li mi staru ljubav dal je ista kao pre/
Dal me pamti ili ne/Pričaj druže pričaj druže, pričaj mi sve…
– Hej, ovo naš Jasa pjeva.
Ljudi skandirali, pljeskali, gazda mu nudio da pjeva:
– On je veliki muzički talent. Vi ste mu prijatelji, ubijedite ga da pjeva. Kakav momak ima glas, kad uzme dah tri minute ga može držat a da ne udahne. Šaban bi dobio ozbiljnu konkurenciju…
Ali Jasa nikad nije poslušo nastavnika Franju i gazdu „Prvog šumara“. I nije zapjevo po kafanima.
Nije nigdje.
Oženio se i otišo iz Sarajeva u Živinice. Nije moro ni pjevat ni glumit nego samo vodit punčev biznis s namještajem. Živi i dan-danas ko paša. Samo ponekad dragoj svojoj zapjeva: Meni je s tobom, meni je s tobom sreća obećana!