U ono doba koje svi nazivaju „blažene 80-e“ na Televiziji Sarajevo hit-serijal za djecu je bio „Šta djeca znaju o zavičaju“, koji je osmislio i vodio jedan legendarni pjesnik i veliki Bosanac, al sve do rata, kada je zdimio u Srbiju.
Svašta bi ih čika Duško pitao, a kao mađioničar iz šešira je vadio neku riječ, obično složenicu kojoj treba odgonetnuti značenje.
Djeca bi lupala ko Maksim po diviziji, jer kako će učenik trećeg, četvrtog razreda osnovne znati šta je demokratija, nije odrasto na internetu ko današnja djeca, a nešto se po selima, kolko mi je poznato, nisu enciklopedije kupovale!
Prosipo je čika Duško razne „bisere mudrosti“ pred tu mladu nejač, a vrh emisije uvijek je bila priča o simpatijama, ko koga ganja, voli, ko je kome preoteo curu, a ko se potukao za ljubav. Tu bi se razotkrivala imena simpatija, ko za kim plače, a kome je svejedno, i uz kikotanje svašta bi se priznalo.
– Prema meni su dječaci dobri, nema koji nije za me dobar u mome razredu. Uvijek kad imaju nešto uvijek mi dadu i ja njima uvijek dadem – kaže jedna djevojčica iz nekog sela na granici Bosne i Hrvatske.
Danas bi njeni vršnjaci ovu njezinu izjavu drugačije protumačili. I mogla bi je zaboljeti glava, snimali bi je, cirkuzali, tiktokali i šerovali. Možda bi je se i kakav internet predator nadovezo. I tu bi bio kraj njenom nevinom djetinjstvu. A možda bi i ona sama od sebe napravila influensericu koja ko barbika dijeli svoju genijalnost s morem svojih falu(s)ersa.
Kod čika Duška nije bilo cenzure. Tako su djeca „je i be“ sastavljala vrlo često i to je išlo u slobodni program TVSA u emisiji koju su, vjerovali ili ne, zvali obrazovna!
Djeca slobodno govore, a čika Duško još slobodnije pušta kada dječak govori:
– Imam djeda pa ga malo „zaj…. Dao mi djed da pucam iz puške, ja kad sam opalio, j…. pao sam na guzicu!
U tom otkrivanju zavičaja, koji je bio sve samo ne to, od djece se moglo svašta čuti, i bezobraznog i nekulturnog, ali postojala je, ipak, neka nevidljiva granica koja se nije smjela prelazit. Nisu djeca ni u šali u „obrazovnim emisijama“ govorila o trudnoći, metodama za pravljenje djece, samoubistvu, depresiji, igricama samoranjavanja, seksu i svim tim danas djeci tako dostupnim sajtovima na kojima mogu šta hoće pa i to kad im se zaključa da otključaju.
U BiH danas nema obrazovnih emisija za djecu pa ne znam kakve bi se pravile. Ali sam čula priču koju mi je ispričao otac jednog naprednog šestogodišnjaka.
– Ko grom iz vedra neba, mi se vraćamo iz škole, a moj će Mak:
– Tata, kako se prave djeca?
– Ja se migoljim, uhvatio me na lijevoj: Nećemo sad to, hajde drugi put. A on pa reci mi, hoću da znam kako sam se rodio.
– Donijela te roda.
– Ja znam da rode ne donose djecu, to smo još u vrtiću pjevali.
– Pa eto, nije roda nego majka. Rodila te tvoja majka, nosila te devet mjeseci i rodila.
– Znam i to, ali kako sam postao, šta se dogodilo – reci mi.
– Ništa posebno, kad se dvoje vole dobije se dijete.
– Kako se to voli da se dobije dijete?
– Mak, dragi, vole se i….., već sam počeo da šizim i trokiram, jer ne znam kako da mu objasnim.
– Znaš, imam ja jajašca i mama ima nešto slično, i važno je da jedno jajašce bude oplođeno. To ti je čista biologija, to ćeš učiti u školi.
– Ma, vidio sam ja to, kad se skinu muž i žena i onda se grle i ljube i dahću. Je li onda to to? Vi to uradite jednom i dobije se dijete.
– Dobije se poslije devet mjeseci – kažem mu, a sve me safra fata gdje je vidio, ko mu je reko, jer mu ne dam mobitel a kompjuter je pod šifrom.
– Otkud to znaš?
– Rekla nam učiteljica, neki je dječak pitao.
– Poranila je nešto, mi smo ovo tek u sedmom razredu ovlaš prošli.
– A gdje si ih vidio gole i da dahću?
– Isti taj dječak nam pokazao na odmoru. On nosi mobitel. A, je li tako, pošto ja imam mlađeg brata, to ste ti i mama morali dvaput uraditi?
– Ja.
– A hodža?
– Šta sad s tim ima hodža?! – još se više iznenadih otkud on u ovoj priči.
– Da li i hodža to radi?
– Valjda radi, šta ja znam. Ima i on djecu.
– Oooo, zar i hodža?! Znaš li ti, tata, da hodža ima osmero djece. To znači da je on to isto osam puta moro uradit?!
Rekao je to nekako začuđeno kao da mu je bila nespojiva ta gnusna radnja s moralnom čistotom jednog hodže. A ja sam se za neko vrijeme spasio, sve dok mu neko ne kaže da se to ne radi samo kad se prave djeca.
I dok je do prije samo dvadeset-trideset godina priča o seksu bila misaona imenica u školama, a i kućama bogme, sad djeca mogu serbez roditelje i nastavnike podučit kako se šta radi.
Apropo toga, vazda se sjetim nelagode ujke kojeg je igrao fantastični Čkalja u mega popularnoj ex yu seriji „Vruć vetar“ kad ga mali Šurdilović pita:
– A, deda, šta je to seks?
A on, čovjek starog kova, samo što ne propadne u zemlju od svog srama što su mu uši čule takvo nešto, pa teško uzdahnu:
– Sssssssekkksss.
A mali nastavlja:
– Tako piše u Zabavniku.
Čkalja kao da kupuje vrijeme poče brzo promišljat:
– Uhuuu…- Pa se malo dozva, sve praveći sendvič kao slikovni prikaz seksa ko je gore a ko dolje, a onda se brecnu kao da je otkrio formulu za anuliranje besparice, i s jezika mu se odvali:
– A seks pitaš!? Pa to ti je keks. Jesi jeo keks? To je jedna vrsta keksa. Sladak keks, sladak seks. Hajd, sad jedi…
Ali djeca se ne zaustavljaju. Ni tad kad je klinac nastavio:
– A šta je onda seksualni manijak?
Kao ni danas, kad su se generalno sve granice pristojnosti pobrisale. Jer, takav je vakat došo da djeca bolje znaju i od roditelja kako treba da se živi i šta treba da se radi.