Gledam sve kuća na kući. Sve čardaci nebu pod oblake. U ovoj Bosni sve kućevno ko da ne može opet biti ruševno. Sve se domaćini dadoše u gradnju. I najveći kokuz kod nas ima kuću, stančić i bar bajtu u šumi il montažnu u kakvom voćnjaku blizu kakvog žuborećeg potoka jal rječice. Ovdje ljudi ulažu, mnogo, baš mnogo ulažu u nekretnine. Vole nekretnine pa i kad dižu nišane i druge zagrobne spomenike hoće da im je i dolje široko i prostrano. Tačno je, ti su rijetki, jer malo je onih koji žele gledat s prozora veleljepne vile svoje zadnje konačište. Tu fakat moraš pokazat veliku svjesnost o odlasku iz ovozemaljskog raja koji si sagradio da u njemu uživaju oči komšije i ljubomorne rodbine, a ti da se naslađuješ.
Cijeli život Bosanac mudro ulaže sve što je negdje skoleso u te nebeske zamkove, a glagol skolesati ima više značenja, uglavnom ga ja prevodim kao snaći se, što na legalan, što na ilegalan način.
On ulaže, a kad ga pitaš zašto, odgovara ko iz ćusteka razrogačenim očima. ko biva šta ga imaš pitat ono što se podrazumijeva još od Kulina bana, pa zna se: da ostavi djeci! Bosanac, dakle, podiže kuće, širi imanja, kupuje auta i zlata, samo zbog jednog: Da ostavi djeci!
Ko god je radio s namjerom da ostavi djeci izgorio je ko cigara.
Znam tu familiju dobro. Došli su iz Gatačkog polja u Sarajevo sedamdesetih godina. Glava kuće gastarbajteriso u Njemačkoj pa povuko i braću, tamo se mučili na baušteli i u neka doba sabro on dovoljno da izgradi kuću. Prvo u Sarajevu pa kad bude za penzije u rodnom zavičaju, a pride po bjelašnicama, neumima i nišićkim poljima stanove i izletničke kuće iliti ljetnjikovce.
Usput, kad bi kući dođi, on bi po jedno dijete napravi. Haman preživjelo troje od desetero, nije socijalizam baš mazio ljude kako se to sad priča.
Ali, on je imo neku svoju taktiku kad je odgoj u pitanju. I mušku i žensku djecu jednako je tretiro. Sve po pravdi pa koga prije nafata da ga nalema, valjda da nadoknadi što ga nema jedanaest mjeseci. To što je godišnjeg imo to je gradio te kućerine – tamnice za sve, osim za njega, velikog biznismena. Jer je on, u međuvremenu, u Njemačkoj pokrenuo biznis: rento bauštelce većim njemačkim kompanijama. Bilo je tu od fizikanera, zidara, limara, parketara, nosača, keramičara, molera do nadzornika radova. Eto svih profila osim visoke spreme.
I, naravski, fato svojim britkim gorštačkim mozgom kako se šta radi i malo-pomalo pošlo ga u parama, al ga nije pošlo u manirima. Nije taj pokazivao brigu ni za koga. A djeca, osim mrkog pogleda i šamara kad se najmanje nadaju, nisu drugo od njega ni vidjela.
Sjećam ga se, uvijek je malo gledo ukrivo ko olinjalo pseto kad hoće da ukrade kost. Valjda mu ostale bijeda i besparica u kostima bez obzira što je mogo kupit parama pola naše mahale.
Kad god smo na raspustu, vidim njegova djeca ne idu nigdje, ni u zavičaj, ni u te druge kuće, a ni babi u Njemačku. Pitam ovog mog vrsnika:
– Irfane, kad ćete vi u Njemačku?
On se nađe u neobranom grožđu, vidim ja pritužilo mu, ali ko dijete ja ne popuštam:
– Jeste li ti i seka ikad bili u Njemačkoj kod oca?
On počeka i stade razvlačit ko Panto pitu:
– Aaaa, miii ćeeemo… – I onda kao da se otrežnjava, zamahnu onom prljavožutom grivom pa zviznu – Pa šta ako nismo?!
I uleti u kuću ko da ga goni bijesan pas. A ja iza njega nastavljam ko da mene gone neki vražji šaptači:
– Aaa, dobro, a hoćete li na more onda?!
Nikad on djecom nije bio zadovoljan. A bili dobri, školovali se, ali i to mu je smetalo.
Znam da je ovaj Irfan htio upisat elektrotehniku, imo sve uslove, ali jedan nije ispunio: babe Mevsudina. Njegov kont je bio da ovaj bude čuvar tih njegovih gradilišta, al u Bosni. U Njemačku iz nekog razloga nikom nije dao prismrdit. I stalno im je kao pokvarena ploča ponavljo jedno:
– Ja ovo sve radim za vaše dobro. Za koga rintačim ovoliko, nego za vas. Za koga su ove tri kuće nego za vas troje. Za koga su stanovi i zemlja nego za vas troje. Vama i vašoj djeci babo je ovo napravio da se ne mučite kao ja.
I umro babo. Bezbeli i nije imo kakvog života, osim da gleda u spratove vila, betonsku prašinu i razne odljevke, te da sve zalije kojom ljutom ne bi li sapro sve svoje brige u jednom gucu.
Prvo su mu haterili zbog toga što je bio odsutan kad su rasli, pa što je bio prisutan jer ih je maltretiro, pa su oni ko djeca radili isto što i on kao odrasli, maltali i utovarali pijesak i resto, onda što ih nije vodio na planine, mora, čisti zrak. Pa što ih je htio uvući u svoj građevinski biznis da se prljaju… I na koncu što im nije prepiso vile i gradove, pare i zemlju po nakim njihovim parametrima; eto da bude prvo po starini, pa po učešću u pravljenju kuća, pa ko ima muško dijete, pa kome je preće… Aman jarabbi!
On je tri kuće sazido, a umro ko pas. Nisu mu djeca došla ni na sahranu. Posvađo ih novac. Kad se grane sasuše, nešto s korijenom nije uredu.
xxx
Da se mene pita, svak bi sebi. I radio i ostavljo. Baš ko u „Maratoncima“ kad je Pantelija sve ostavio sebi:
– Ove reči u pero govorim prijatelju advokatu Miliću, jer u vas deco sve zajedno nemam nimalo poverenja. Žao mi je što ste moji, a ne deca nekog mog neprijatelja. Ko je vas poznavao ni pakao mu neće teško pasti. Što se tiče moje imovine, a to vas najviše zanima, mogu vam saopštiti sledeće: Sve što imam ostavljam samom sebi!“
Ne bih ja ovdje više ništa dodavala.